Ana i Rudolf su se spremali na odlazak na Lago di Garda, tjedan dana igrati golf.
Dan prije odlaska je Ana došla k meni ali nije imala vremena ostati na terapiji. Morala je još obaviti trgovinu skupih stvari potrebnih za prezentaciju među članovima kluba. Pokazala mi je spisak koji joj je Rudolf to jutro predao. Imena butika i marki su odavala basnoslovnu sumu koju će ona u par sati potrošiti. Predpostavljala sam da je i cijena cijelog aranžmana njihovog ferija na tom nivou.
"Klub je iznajmio neki renesansni dvorac iz 15-og stoljeća, Palazzo Arzaga s golf igralištem i naravno poslugom. Sudeći po prospektima svaka soba je namještena stilskim namještajem vencijanskog ili lombardijskog tipa. Rudolf se odlučio jasno za najskuplju soluciju. Iznajmio je apartman s mramornom kupaonom i kaminom i freskama na zidovima ." reče mi da umiri moju znatiželju.
"Na kojoj strani jezera se nalazi?"
"Na južno zapadnoj strani između Desencano del Garda i Brescia."
"Lombardija ima svojih čari, uživaj u mirisu pinija i čempresa i starih kestenova."
"Još nikada nisam bila tamo, ali moram priznati da se ni ne veselim previše. Moram ići i već se sada veselim povratku. Golf je jednostavno za mene muka. Kada stojim iznad loptice i pokušavam se koncentrirati na pokret misli mi lutaju vremenom prije ovoga. Roland je mrzio skorojeviće koji su se već tada počeli pojavljivati."
"Pokušaj se koncentrirati na držanje tijela, ponavljaj lekciju koju već mjesecima izvodimo pred ogledalom." prekinuh njene misli.
"Tamo će nas dočekati naš novi budući trener, možda ću se s njim bolje složiti."
"Sretan vam put i javi se kada se vratiš"
Deset dana kasnije je Ana dobro raspoložena došla u terapiju. Dok je ležala na krevetu s glavom u mojim rukama, njeni mišići su se pri svakom mom dodiru opuštali i dozvoljavali sve željene pokrete. Zatvorenih očiju mi je pričala o tih za nju nezaboravnih tjedan dana. Do u detalje je opisivala dvorac, freske su se pojavljivale i pred mojim očima. To su bila naga tijela žena i muškaraca koji su u različitim pozama ulazili u izvore ljekovite vode.
"U našoj kupaoni je bila freska ljubavnog para koji se je držeći se za ruke zrcalio u nekom ljekovitom izvoru. Ležeći u kadi osjećala sam se kao dio te freske i počinjala sam pjevušiti od sreće. Toplina vode i osjećaj njegove blizine su otvarali moje pore i ja sam nestajala iz stvarnosti i svako jutro ulazila u san."
"Čije blizine?" ponadah da je muškarac bio Rudolf.
"Ako misliš na Rudolfa, on nije sudjelovao u tom jutarnjem ritualu. Prije doručka je već bio na terenu i studirao rupe koje je onda kasnije osvajao. Ja sam ostajala sama i voljela tu jutarnju samoću. Blizina sna me budila i ja sam odlazila na doručak oprana vodom sa Kastalskog izvora. Muze su me vodile u dan i ja sam umjesto da igram golf pisala na terasi hotela. Rečenice su izlazile iz dubine duše i slagale se u poeziju moga sna. Ispred terase, na padinama igrališta su članovi kluba vukli kolica sa štapovima, Rudolf je satima stajao pred jednom rupom i pokušavao iz svog nezgrapnog tijela izvući elegantan pokret, a ja sam voljela tišinu i mirise koji su se širili oko mene. Ni jedan jedini dan me nije zabolila glava."
Njeno lice je blještalo nekim tajanstvenim osmjehom. Grč oko usta je nestao i dok je stajala pred ogledalom s lakoćom je izvodila pokrete koji su prije deset dana bili skoro nemogući.
Pokazivala mi je poze figura sa freski i igrala scene koje su se usjekle duboko u njeno sjećanje.
"U ovih tjedan dana se dogodilo čudo s tvojim tijelom i tvojim mislima."
"Odživjela sam još jednom svih ovih osamnaest godina u drugim kulisama i strahote su nestale. Jednog dana sam šetala obalom jezera. Prvi puta sam osjetila širinu svjetleće kugle iz mojih snova. Sunce je bilo u zenitu i ja sam u njegovom sjaju prepoznala ljubav koja se zrcalila na površini velike vode. Odjednom nisam bila sama, Rolandov lik se smješio u kapljicama pored mene."
Odnos između osjećaja i spoznaje je u povijesti filozofzofije uvijek bila tema puna napetosti. Od dualizma, stoičke mirnoće, kritikama zdravog razuma i željom za moć do spoznaje svjesti u novije vrijeme. No slika filozofije nije izrastala iz okvira srca, nego je uvijek bila u okvirima razuma. Ana je studirajući povijest filozofije svih ovih osamnaest godina živjela dualizmom svog ranjenog bića. Često je govorila da su zanosi akademski škodljivi za razvoj intelekta, skrivala svoje srce u maglovitom oblaku svojih snova i prezentirala lažno sretnu ženu u svijetu čistog razuma. Migrenino carstvo je bilo njen bjeg u kritike čistog uma, tamo je podnoseći bol živjela ono nedohvatljivo u svakodnevici. Sve što je pokušala ostvariti u ovih osamnaest godina je uvijek završavalo bijegom u poznato stanje sna. Tjedan dana Lombardije je u njoj spojilo san i javu. Promatrala sam sretnu ženu preplanula lica i očiju u kojima se prvi puta od kako je poznam zrcalio život. Činilo mi se da je konačno istinski ušla u područje fenomenologije sna i svoje dugogodišnje predođbe o životu počela istinski živjeti. To je potvrđivalo i moju teoriju o lječenju glavobolje i mišićnih napetosti bez kliničkih dokaza.
"Zanos uopće nije akademski štetan, jer kada pređe u herojski zanos svjesne spoznaje problema on otvara put akademskim dokazima." reče mi oblačeći se. "Moram se požuriti jer danas imam važno predavanje na institutu. Mentor će govoriti o fenomenologiji emocionalnog života."
Otišla je lepršajući i puna meni da tada u njoj nepoznatog poleta.
Svijet od stakla
Nakon njenog odlaska sam nazvala Bobu i dogovorila sastanak s njim. Željela sam čuti njegovo mišljenje o toj iznenadnoj metamorfozi duše i tijela. Bobo me je saslušao neprekidajući izljev ponosa na teoriju koju sam zastupala.
"Mislim da je Ana izlječena." završih monolog
Bobo je par trenutaka šutio. Promatrala sam bore na njegovom čelu koje su odavale njegov unutarnji sukob. Stariji i iskustveno jači od mene on se borio između svog znanja i povjerenja koje je imao u moj posao.
"Hoćeš li potvrdu ili moje iskreno mišljenje?" upita me gledajući kroz prozor u obližnji park.
"Tvoje iskreno mišljenje." rekoh osjećajući kako mi oduševljenje splašnjava.
"Pokušavam pronaći ime za tu euforiju u kojoj se nalazi tvoja pacijentica. Čini mi se da je ušla u svijet od stakla koji se može prvim unutarnjim konfliktom srušiti. Osamnaest godina asketskog života, mislim na osjećaje, je u njenoj svijesti ostavilo tragove koji se ne mogu tek tako izbrisati. Njeno trenutačno raspoloženje nije istinsko stanje njene duše, to je nekim događajem napuhani balon od sapunice koji blista na suncu njenih želja. Ne donosi prebrzo konačne zaključke. Ova metamorfoza dokazuje tvoju teoriju, ali ne dokazuje Anino ozdravljenje. Budi strpljiva i spremna na povratak sindroma, ali znaj da će on onda biti opasniji i bolniji."
"Što ti misliš o Jungovom institutu?"
"Otac analitičke psihoanalise je ucrtao tragove današnjem poimanju čovjeka. ali s njegovom analizom snova se nikada nisam mogao sprijateljiti. Bio mi je premisteriozan s njegovim mandalama i alkemijom. Dok sam studirao psihologiju, rađe sam tragediju duša tražio u Freudovom "ono" nego u Jungovom kolektivnom nesvjesnom. Ti sama kažeš da je svaki pacijent drugačiji, da nema jedinstvenog pravila za izlječenje, "ono" u svakome je drugačije, fizika svake duše je drugačija. Današnja znanaost smatra da su Freudove metode zastarjele, ali i neki sljedbenici Junga su krenuli putem mistike i nežele prihvatiti promjene paradigmi u znanosti. Zatvoreni u svojoj vili na jezeru oni zaobilaze demokraciju tijela i zaboravljaju da je Jung, iako u vezi sa religijom i metafizikom, bio prvi koji je shvatio da bez zakona iz kvantne fizike nemožemo objasniti snagu našeg uma i naših osjećaja. Jedino udružena, znanost može pomoći čovjeku da izađe iz tame neznanja."
"Ana studira na institutu."
"Kako se uspjela bez gimnazije upisati?"
"Uz protekciju mentora, njenog nekadašnjeg psihoterapeuta. Danas je poslije terapije odjurila na njegovo predavanje o fenomenologiji emocionalnog života."
"To i je najinteresantniji dio cijele znanosti, još uvijek neotrkiveni izvor našeg ega. Pitanje koje je tisućama godina ostalo bez odgovora. Možda se on ipak nalazi u tvom tajnom ovijenom Migreninom carstvu, a možda je začahuren u Freudovom "ono" koje spava u svakome od nas ili je to doista onaj još neotkriveni otok stabilnosti u beskrajnom moru vjećnog gibanja."
"Zašto se kod nekih to skriveno "ono" nikada ne probudi, zašto ljudi vesele naravi nikada nemaju migrenu, zašto.............."
"Zato što nesvjesno stoje cijeli život na obali nevidljivog mora iz kojeg izranja snaga njihovog postojanja. Neumorni valovi nezaustvaljivo dodiruju njihova osjetila i dolaze i odlaze, penju se i spuštaju, ali su uvijek tu i nedozvoljavaju isušenje njihove svjesne spoznaje. Sve je uvijek živo i do kraja doživljeno bez ostataka, za razliku od onih drugih koji žive na rubu pustinje svojih neprobuđenih osjećaja i gomilaju ostake koji se talože kao mulj u "ono" i ono postaje sve veće i veće dok ne postane veće od ega."
"Zar egoistično "Ja" nije isto tako skriveno u dubini sante leda?"
"To je njegov pozitivni dio. To egoistčno "Ja" je naše fenomenološko "Ja", koje često ostaje nedodirnuto svjesnom spoznajom i tada nikada ne dospijemo do podsvijesti."
"Ana se prvi puta nakon osamnaest godina ponovo našla na obali velikog mora, ali ti misliš da nije sigurno da će uspjeti tu i ostati."
"Siguran sam u to, nataloženi mulj će je ponovo povući u "ono", jer ona bez svog fenomenološkog "Ja" nemože osjetiti da se nalazi u pustinji osjećaja."
Dok sam se vozila kući ramišljala sam o Bobinoj metafori ljudske svjesti. Pokušavala sam osjetiti valove i smisliti način kako da to izrazim riječima da bih mogla pacijente, bez upotrebe sile, usmjeriti ka tom doživljaju potpunog mira u uzbuđenju svih osjetila.
Dva dana kasnije je Ana ponovo došla na terapiju. U ruci je držala malu mačkicu, crnobijele boje s crnom točkicom na nosu.
"Našla sam je prestrašenu na parkiralištu. Mislila sam da ju ti možeš udomiti." govorila je ne gledajući me. Spustila je mačkicu na pod i počela se automatski skidati. Mačkica se počela umiljavati oko mojih nogu.
"Moj suprug ne voli mačke." rekoh ne razmišljajući
"A moj ne voli promjenu u mom raspoloženju. Smatra da sam se počela ponašati kao histerična žena koja proživljava drugu mladost."
Mačkica je mjaukala jer su naši glasovi najavljivali oluju osjećaja.
"Zar to nije istina, mislim na proživljavanje mladosti?"
"Želim dalje studirati, želim ostvariti ono o ćemu smo Roland i ja maštali. Kada završim kurs na institutu, položit ću maturu i upisati se na filozofiju. Moram se potpuno osamostaliti, moram krenuti već skoro zaboravljenim putem mojih davnih želja."
"Kada si to odlučila?"
"U Lombardiji, na obali velike vode."
"To je odlična odluka."
Mačkica je mjaukala i Ana je uze ponovo u ruke.
"Sigurno je gladna i prestrašena. Izgubila je sigurnost majčinog krila i prije nego je naučila sama pronalaziti hranu se našla u džungli nemilosrdnih." milovala je njenu glavicu i mačkica se umirila.
"Mene je mama, kada sam bila mala djevojčica zvala cicamaca i često me je pred spavanje milovala po kosi. Tek od kako je ona umrla čeznem za njenim blagim dodirima."
"Zašto ti ne povedeš mačkicu u vašu kuću?"
"Moja stara maca je umrla od tuge, Rudolfova ja završila pod autom, u našoj kući ova sigurno nebi preživjela. Umro nam je i pas, mi svojim postojanjem ubijamo sve one koji nas trebaju."
Shvatila sam da je Bobo imao pravo jer se ono raspoloženje u roku od dva dana rasplinulo u neku novu depresiju. Rekla sam joj da legne, uzela macu i odnijela je u stan da je nahranim. Kada sam se vratila nje više nije bilo u praksi. Na stolu je ležala ceduljica s porukom.
"Do sljedećeg puta."
Znala sam da je neću uskoro vidjeti jer sljedeći termin nije bio upisan u agendi. Mjeseci su prolazili, ja sam tražila jezik kojim bih pacijente povela na obalu nevidljivog mora iz kojeg onda mogu crpiti životnu snagu. Mačkica se razvila u velikog, svojeglavog mačka, a Ana se nije javljala. Nekoliko puta sam je pokušala nazvati, ali nijednom nije bila kod kuće. Ponovo je dolazila zima, hladnoća se uvlačila u kosti i u srca tužnih i osamljenih ljudi. Večer prije Badnjaka smo se vratili s jedne večere dosta kasno kući i pred vratima pronašli staklenu zdjelicu punu pralina, moj najdraži parfem i Aninom rukom napisanu čestitku. To je bio dobar povod da je ponovo nazovem. Drugo jutro je osvanulo suncem i bijelim ogrtačem. Imat ćemo konačno bijeli Božić. Poslije prve kave sam nazvala Anu.
"Hvala na poklonu."
"Praline sam napravila sama." reče mi ona veselim glasom.
"Još ih nisam probala, ali izgledaju odlično. U tebi se krije puno meni još nepoznatih sposobnosti."
"Položila sam zadnji ispit na institutu."
"To moramo proslaviti. Što radite večeras?"
"Samujemo."
"Dođite k nama da samujemo zajedno"
"Moram pitati Rudolfa, znaš da on ne podnosi spontane odluke."
Nakon sat vremena je potvrdila njihov dolazak.
Ušli smo u katoličku svetu noć prvi puta zajedno. Na malom metalnom boriću su svijeće dogorjevale kada su oni odlazili. Večer je prošla u dobrom raspoloženju. Smijali smo se, čak se i Rudolf bio opustio. Pričao nam je o golfu i njegovim sve boljim udarcima, o planovima za sljedeći odlazak u Lombardiju. Ana se igrala s Mačkom koji je dolazio, mjaukao pred vratima terase i onda ponovo odlazio u potragu za nekom mačkicom. Jedino što nismo u našim razgovorima dotaknuli je bila Anina želja za daljnim studijem.
Rudolf je u trenu kada smo podigli čaše u čast Aninog uspjeha na institutu rekao:
"I ova epizoda je završena, sada možemo ponovo početi normalno živjeti."
Ana je šutila i ja sam shvatila da ona svoju želju krije od Rudolfa.
"Počela sam crtati." reče ona iznenada."Rudolf mi je za Božić poklonio cijeli atelje i preselio ga na naš tavan. Ostaklio je krov, napravio zimski vrt i ja ću crtati pod suncem, oblacima i zvjezdama."
Rudolf ju je gledao zaljubljeno, ali u njenom pogledu se krila neka nova tajna.
Kada su otišli suprug mi je rekao.
"Ana se razvija u Leonarda da Vincia"
"Nemoj pretjeravati."
"To mislim ozbiljno, ne poznam je dugo ali ovih par godina je promjenila puno puta interese i hobije."
Nešto se dogodilo s njom nešto što ju je izbacilo iz duševne pasivnosti, ali to nešto je možda bilo opasnije od onoga ništa što ju je godinama mučilo. Nije govorila o glavobolji i ja ju nisam željela potsjetiti na nju. Na kraju godine sam radila bilansu i Anin slučaj sam zatvorila u arhivu. Pročitala sam još jednom zabilješke i nadopisala
"Možda mi je vjerovala, a možda ne, možda bi vjetar prerije, možda bi morska bura, možda bi netko negdje mogao znati. Ako se vrati i ponovo potraži pomoć ja ću joj sigurno reći- da, ali tko zna hoću li joj moći pomoći. Možda."
Nastavit će se:
http://anatomija-jednog-samoubistva.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=17667
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen