taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Montag, 19. April 2010

Lunine tuge



Večeras luna snije još tromije no prije,
Ko lijepa žena ležeć na jastucima silnim,
Što ruke rastreseno klizi, meke i tihe
Po grudima, ko pred san, po obrisima svilnim:

Na glatkome satenu tih mekanih lavina,
Zamiruć ko da Ijubav snubi i svijest gubi,
Očima bludi iznad vizija, bjelina,
Što lazurom se penju ko cvijet, što svemir ljubi.

Dok ona katkad znade na zemlju našu kradom
Suzu od čežnje spustit, ko prevarena nadom,
Tad pjesnik, što mu snove mašta razgoni živa,

Na dnu svog dlana hvata tu blijedu suzu palu,
Iz koje zrake bliješte ko na skrhanom opalu,
I u srce je staviv, od sunčeva sjaja je skriva.

Charles Boudlaeire




Osluškujem vjetar šumi drevnu pjesmu o Luninoj tugi, šapuće mi da ona noćas snije tromije no prije, ta ljepotica noći svoje ruke širi po satenu glatkom, dlanovi se njeni lazurom penju kao cvijet koji svemir ljubi. Na hridima drevnih oceana, na liticama vječnog umiranja, nekad su cvali ljubavni cvjetovi, Baudelaire- ovim stihom u cvijetove zla pretvoreni, cvjetove koji se u nesretnim dušama množe, a onda dotaknuti ubilačkim dahom snježne kraljice u ledene cvijetove preobraženi. Dok Luna ponekad u san kradom suzu od čežnje spustit, Artemida na dnu svog dlana hvata tu blijedu suzu palu, suzu iz koje zrake bliješte kao na skrhanom opalu, stavlja je u srce, da ju od ledenog daha uvijek nesretne, uvijek zle, uvijek mrzovoljne žene skrije.
Bila sam u pustinji osjećaja, osjetih hladnoću, osjetih ledeni vjetar iz kristalnog dvorca te nesretne kraljice, žene bez srca, žene bez duše, žene koja tek nesretna životom luta, žene koja drugima, lepršavošću rijeći, površnim poljubcima zaleđuje srca, poziva ih na zvjezdane staze krijući se iza maske lažnoga sanjara, poklanja svjetlosni zagrljaj, a iz dubine njenog bića umjesto ženstvenosti samo hladnoća suklja.



Mak taj treperavi cvijet u zvjezdanim ljetnim noćima, Luninom tugom dotaknut, pretvara svoje latice u svilene jastuke na kojima ljepotica noći svoje suze prosipa, a vječna buntovnica ih svojim zagrljajem u ledene cvijetove, u kukolj u žitnici ljubavi, znanja i vjerovanja  pretvara.
Sjećam se bilo je kao na prvom ljubavnom balu, bilo je kao na energetskoj livadi istinskog postojanja, bilo ja kao u davno pročitanoj bajci. Stajala sam na stupu srama, dahom ledene kraljice, srce u krhotine vjerovanja izlomljeno. A onda me nebo zagrli vječnom svjetlosti spoznaje i ja u tmini potopljenog svijeta vidjeh svjetlucave makove.  Zlim dahom zaleđeni pupoljci iz drevne oluje ruža, toplinom tvoga pogleda odleđeni, odjenuše krinoline i lepršavi, ti čudesni poljski cvijetovi, obgrliše lakoćom dodira moje uzdrhatalo srce. Pogledah u tvoje oči, i vidjeh mjesečevu prašinu, vidjeh sjenku moje duše snene, začuh šapat dobrih starih vremena i utonuh u ljubičasti san.

http://dinaja.blog.hr/

Keine Kommentare: