"Anđeoska duša u tebi je kao svjetlost, a svijetlost ne poznaje satove. Prolaznost naših dana i noći, moru i hridinama ne znači ništa, ali i geofizika ima svoju dušu i vrijeme će jednoga dana stati, jednoga dana dok ti budem cvijećem kitio kosu, trenutak će tada postati vječnost." melodija njegovih riječi je dodirivala srce.
"Gdje si me doveo" upitah sretna zbog njegove blizine. "Na početak sna" reče mi tiho moj bezimeni pjesnik
"Vratili smo se na trg cvijeća.". "Tu ćeš najbolje osjetiti suptilnu simfoniju neba"
Neki dosada nečuveni tonovi svjetlosne muzike zatvoriše krug oko nas. Nađosmo se na vratima vremena. Sunčani zraci su se razbijali kroz kristalnu prizmu superstruna koje su treperile pred našim očima. Pred našim očima je iskrio trg cvjeća. Vidjeh pupoljke kako postaju cvijetovi u vazama koje su imale bezbroj strana i na tisuće oblika.
Tijela žena i djevojaka su me potsjećala na viđene Picassove slike. Činilo mi se da se predamnom šeću djevojke iz Avignona. Moj bezimeni pjesnik je sličio na razbijenog lutka, ali njegove ruke su stavljale treperuće pupoljke u moju kosu. Vidjeh i sebe u vrtlogu trenutka. U tom trenu shvatih da je svijet uistinu nevidljiv, da je sve ono što smo vjerovali da vidimo samo iluzija našega neznanja. Našli smo se središtu zbivanja, u vrtlogu nebeskog vretena, u točki prividnog mira, na kraju zlaćane spirale i gledali smo anđeoskim očima.
"Vidim te u pokretu i vidim tvoje tijelo onakovo kakvo ono uistinu je." šapnu mi pjesnik. "Ti sličiš na razbijenog lutka." rekoh promatrajući njegove ruke u mnogoprotežnosti dok je odabirao još jedan pupoljak da mi ga stavi u kosu.
"Što osjećaš?" upitah. "Lepršavost postojanja u svjetlosnoj dimenziji, ostvarenje Einsteinovog sna, istinu iz koje proizlazi peta dimenzija. To što sad osjećam je uskovitlano more čiji se valovi razbijaju u moju svijest o tebi."
"Uistinu smo ušli u vrijeme." rekoh prihavaćajući igru trenutka. "Ušli smo u spoznaju." reče veselo pjesnik stavljajući zadnji pupoljak u moju kosu. "Ovako je teško živjeti. Naša svijest još nije spremna za to."
"Dozvoli vremenu da se sjedini sa tvojom svijesti. Spoznaj svjetlosnu dimenziju istinskog postojanja. Ovo je trenutak rađanja, onaj isti trenutak kada se iz svijesti univerzuma ljubav spustila na zemlju."
Ljubav opipljiva i lijepa uzdignu naše misli u magloviti oblak neke nove stvarnosti. Naš trg cvijeća se širio pred mojim očima i negdje u daljini spajao s plavetnilom horizonta.
Zakoračili smo u vječnost i pred našim očima se ponavlja povijest univerzuma. Jedno veliko svjetlo, okruglo i puno prekrasnih boja se pojavi na horizontu. Zvijezda iz neke daleke galaksije se spuštala k nama. Vječnost i ljepota trenutaka mi zaustavi dah. Nebo zapjeva himnu slobodi i životu. Moja kosa posuta laticama cvijeća zamirisa snom. Zvijezda u padu se odjednom zaustavi. Trenutak straha potraja kao i misao o strahu. Pred našim očima se prosu fontana svjetla. Raspuknuta zvijezda otvori novu epohu postojanja.
"Kada jedan elektron zatitra trese se cijeli univerzum" pjesnikova misao dotaknu moju svijest
"Koliko svjetova postoji, koliko života imamo?" pomislih.
Sjeti se Pitagore. Putovat ćemo svjetovima i vremenom, vraćati se uvijek na isto mjesto, razgovarati i nećemo znati da smo to uvijek samo mi .
Vidjeh kako se ruše planine, kako rastu rijeke i slijevaju se deltom u beskraj. Oko nas se zatvoriše oceani. Trg cvijeća postade otok prividnog mira dok je oko nas tutnjao kraj svijeta.
More se razbija hridinama otoka. Jedan galeb kruži nad nama i klikće svoju vječnu pjesmu. U zraku se osjeća miris oseke. Sunce tone i ostvalja trag sreće prošloga dana u našim osjetilima. Svjetlost se pred našim očima iskri tisućama boja. Umorni, ali sretni mi tonemo u san.
http://umijece-pokreta.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen