Na vratima pakla

Uvijek kada promatram ovu sliku Vladimir- a Kusha i kada se utapljam u nježnim tonovima svjetlosne muzike zapadnog neba u glavi mi se javljaju slike iz vremena koje nazivam olujom ruža, iz onog drevnog vremena kada sam pokušavala nezgrapnim pjesmicama izraziti trenutke nepostojanja u životu. Danas, mnogo godina kasnije, u sretnom trenutku postojanja, uranjam u svoje drevne tuge i pretvaram ih u zrcaljenje osjećanja osjećaja, samo u lijepe uspomene. Uranjam u kristalni labirint pamćenja i pred očima duše se iskre misaone slike pohranjene u galeriji sjećanja.

Na zapadnoj strani Camarga u mirnom pejsažu laguna i kanala leži, kao u Trnoružičinom snu, usnuo srednjovjekovni gradić Aigues Mortes. Mrtve vode, čudno ime za grad u kojem pronađoh izlog snova i uronih u predivan san koji jš uvijek budna sanjam. Iza grada se širi mediteran, more koje je nekada svojim valovima milovalo njegove zidine, a onda se, razočarano ljudskom zločom, naslagama pijeska, tom čudesnom koljevkom ljubavi, odvojilo od njega. U daljini se naziru bijeli otoci, sol koja je u nekom davnom vremenu krila miris smrti koja se kao zla kob bila spustila nad grad. Dvadeset kula i deset kapija razbijaju zitadelu koja ga je branila od ubica ljepote i lakoće življenja. Na sjevernom uglu tog kamenog opasača stoji sama, čuvarica grada, kula Constance. U vremenu kada je more još dodirivalo grad Constace je bila svjetionik, znak spasenja zalutalim galijama.
Na Hesiodovim vratima pakla se čudesna rijeka deltom sjedinjuje sa beskrajem svjetskih oceana.  Tisućama godina je iz tog zagrljaja treperavih kapljica vode izrastala koljevka ljubavi. Svjetlucava zrnca pijeska su grlila nesretne sudbine duša koje su u njemu stoljećima tražile izvor snova. Ušli smo u grad kroz njegova najveća vrata, ostavljajući za sobom deltu rijeke, močvaru i konje nesedlane na kojima smo par sati ranije pozdravljali barske ptice i slušali tišinu. U zagrljaju zidina se isprepliću, proljetnim suncem obasjane, uličice pune čudesnih izloga. Šetamo gradom dok dan ide svome kraju. U izlozima iza blještavih stakala skriva se povijest Mrtvih voda. Zaustavili smo se pred izlogom u najmanjoj i najskrivenijoj uličici grada. Sunce na zapadu se kupalo na staklu i mi zaneseni bojama koje su, igrajući se sa našim očima, skrivale i otkrivale slike koje su se počele zrcaliti u tom oknu snova. Izgledalo je kao da plešu, kao da se pokreću i pokretom nam pričaju neku davnu legendu. Zaneseni tim prekrasnim plesom svjetlosti i sjena mi uđosmo u san.
Lepršave misli zaiskriše u uglu opijenog uma, blještave slike zatreperiše u duši. Svojom ljepotom u srce ulaze, a pred očima se ukaza ljepota životnoga druma. Rijeka vremena ovim divnim snom žubori, vidim kako pegaz ljepoticu noći u srebro oblači, kako jedna davna vatra usred neba gori, a putevi ka našoj zajedničkoj sreći postaju sve krači. Fontana svijetla u duši iskri bajku od veselja, snovi oživješe, zvijezdama unutarnjeg neba se smiješe, svaka iskra iskri ispunjenje želja, žudnje treperavo srce griju, snoviđenjem davnim u duši nova uzbuđenja vriju. Iz labirinta snovima opijenog uma ljepote davne mi u život ponovo ulaze, trenutak blješti lakoćom pređenoga druma, treptaj oka u kojem  ljubav, dobrota i toplota probuđeno srce maze.
Gledala sam zadivljeno rađanje života u Mrtvim vodama i prepoznah siluetu ljubavi koja se tu, na vratima pakla, na žalu oceana snova, rađala iz pjene i sedefa školjke i ulazila u moj život. Ljubav me je vratila tamo odakle sam krenula na ovo dugačko putovanje stazama uspomena, vratila me na početak sna, vratila me u svjetlosni zagrljaj lakoće postojanja. Cijeli jedan život satkan u jednom jedinom trenutku, sretnom trenutku, u najskrivenijem kutu Mrtvih voda. Danas živim san koji se može vidjeti samo u sjaju svjetlosne dimenzije istinskog postojanja, san koji me je uveo u ostvarenje davnih snoviđenja.

http://dinaja.blog.hr/