Dragulj na dlanu vremena.

Čovjek to je prošlost koja raste i postaje povijest u kojoj možemo sresti samo čovjeka. Godine se nižu u destljeća, tisućljeća, a čovjek još uvijek traži istinu u svjedočanstvima svog postojanja. Zaviriva u već napisano, žuri u svim pravcima, što dalje u prošlost, da bi što iscrpnije, što ljepše, što nježnije sanjao budućnost. U sretnom trenutku spoznaje osjeća ljubav rođenu da sjedini čovjeka i sudbinu. Mjenjali su se likovi u kojima se pojavljivao da zaustavi, da promijeni, da poboljša tijek budućnosti. U zanosu dobre volje, uvijek spreman na žrtve i samozataju čovjek je vitez dobre volje kojemu su nebo i zemlja domovina. On je bez prekida radostan tražeći mjesto prividnog mira, trenutak prelaza u spokojne prostore novoga u sebi i oko sebe. Ponekad je mjesečeva luda, bezbrižni spavač koji vjeruje da u snu pomaže širenju univerzuma. Traje kao mali princ u koroti za umrlim zvjezdama, kao dušonaut u unutarnjem svemiru, bio je i ostao vječna veza, svjetlosni most između bezvremena i trenutka, on čovjek taj neprocjenjivi dragulj na dlanu vremena.
U vremenu prije Krista su ga otrovali, u vrijeme rađanja religije su ga raspeli na križ, u vremenu tihih lomača su ga spalili, u vremenu revolucija su ga giljotinirali, vješali, ubijali metkom. Optuživao ga je Pitagora zbog sjedinjenja vjere i znanosti, Dante koji je poetizirao vječnost kao obzorje ljubavi, Dostojevski koji je u Miškinu stvorio zemljaskog anđela, a u Stavroginu njegov pad. Ljubav i moć u sukobu jedne jedine i u isto vrijeme svih ljudskih sudbina. Zatvaraju ga u tamnice oduzimajući mu ljepotu danje svjetlosti jer više nemaju sredsvo ni moralnu moć ubijanja, oni mu samo "samo", neznajući što čine, orobljavaju za fizičku slobodu i nesvjesno u njemu šire duhovnu moć. Njegov najveći protivnik je prostaštvo, prostaštvo onih koji preziru bezvremenost i odbijaju spoznaju čovjekove uloge u stvaranju vremena. Najopasniji protivnik mu je zamka kojom neki na zemlji ukidaju neponovljivost i nepriznaju snagu čovjeka koji vječnost nosi u sebi, čovjeka koji je njen jedini sudionik i suradnik.
Pitagora stoji na kuli iznad velikog grada, kuli koja već stoljećima raspoljava dan i govori nam:
"Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi . Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja. Muzika koju ćemo osjećati dušom i vidjeti očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak u carstvo brojeva iz kojih proizlazi sva naša spoznaja i harmonija našeg postojanja. Upoznavat ćemo različite svjetove i spoznati da su oni samo preobražena energija naše svjesti. Beskonačnost ostaje skrivena u konačnosti naših tijela. Vječnost nosimo u svojim mislima, nju osjećamo trenutkom svjesne spoznaje, ona je život naš svagdašnji. "
I stojeći, uvijek uzdignute glave i srca puna ljubavi, pred porotom svog života, čovjek sanjar, čovjek heretik trenutka, sretnog trenutka u kojem ne želi zaboraviti prošlost da bi budućnost stvarno sjala podnebljem u kojem je rođen, čovjek u čovjeku se još uvijek brani Sokratski:
"Tako radostan i tako raznolik svijet, svijet sanjan čovjekom u čovjeku. Ako zbog njega moram biti suđen i kažnjen, ja na to pristajem; jer bez toga sna čovjekovo postojanje u sretnom trenutku spoznaje, čovjekovo tisućljetno djelo nema nikakvog smisla."
Čovjek voli svitanja i dočekuje bijelu golubicu koja se zorom spušta na njegov dlan. Snaga njegovog uma i ljubav koja sazrijeva u njegovom snu zaustavljaju tok rijeke vremena i u sretnom trenutku buđenja pretvaraju prostor u sunčani grad, a njega u tom treptaju oka u pobjednika nad neznanjem, nepovjerenjem, slutnjom, strahom i zlodusima. Čovjek gleda srcem i sunce ulazi u dubinu njegove duše. Bijela golubica mu u kljunu svako jutro donosi ljubicu kao znak da je proljeće u njegovom srcu vječno. U njenim očima on prepoznaje Anđela čuvara, Anđela bez krila, Anđela svojih djetinjih snova, Anđela koji mu na dlanu ostavlja istinu  ispisanu zvjezdanim slovima. U njenim očima prepoznaje palog anđela...čovjeka u čovjeku.

http://requiem-ljubavi.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/