Srce, fontana vječne mladosti

U dubini srca, u predklijetki vječnosti, u tom svetom mjestu živi anđeo čuvar, živi anđeo vječne ljudske dobrote, anđeo koji svojim postojanjem u fontani vječne mladosti dokazuje hladnoću, nepostojanje i zloćestoću plavićaste boje safiraste duše ružnoće, duše u kojoj ne cvjetaju nebeski cvjetovi satkani od kristalne ljepote. Tu u dubini srca, na izvoru kristalne ljepote, se iskrenjem kristala, rastom ljubičastih cvjetova u svjetlosnom zagrljaju unutarnjeg svemira sve barijere među ljudima ruše, tu se iscjeljuju sve tuge i svi umori snene duše guše, tu samo lahor kristalnoga sjaja puše. To je fontana bezvremene svjetlosti, fontana vječne mladosti, fontana na kojoj se življene i živuće kapljice rijeke vremena vječno sastaju i rastaju. Zrake unutarnjeg sunca sjaje kroz trepravu krošnju satkanu od svjetlosnih niti, dodiruju neumornog srca koru, a ono vječno treptajima svojim prihvaća tu zanosnu prošnju i pristaje na ljubavnu igru kojom daruje zdravlje, sreću, snove svakom živom stvoru. Srce to izvorište snova, vječno traženi sveti gral, u aklemijskom treptaju oka odlučuje i liječi čovjeka od svih bolesti duše, od svih kleveta i smišljenih laži.
Milijuni riječi napisanih, milijuni riječi izgovorenih, milijun riječi potrošenih da se pokaže, dokaže, objasni, iskaže, izrazi kristalna slika osjećanja osjećaja. Zbrajam riječi i osjećam da je riječima teško pokazati, dokazati, objasniti, izraziti osjećaj koji tek neki među nama ne mogu ili jednostavno želi osjetiti.
Srce moje u vječnom alkemijskom vjenačanju je puno ljepote, no glava je okupirana razmišljanjem, napadnuta lažnim safirastim sjajem snježne kraljice, dotaknuta zagrljajem koji izrasta sa zmijskog izvora gmizanja vremenom, a tijelom se šire uvijek novo izrastajući osjećaji o spoznaji ljudske dobrote, ljudskosti oslobođene tog otrovnog zagrljaja ljudskih slabosti. Osjećam toplinu, toplinu malo opterećenu željom za zaboravom nekih, bez snage srca napisanih riječi, nekih tek tako skročenih rima, nekih bez znanja i osjećaja napisanih pjesmica, nekih iz mojih drevnih misli posuđenih osjećaja. Da, uistinu pokušavam zaboraviti vrijeme provedeno na portama zla, nastojim zauvijek za sobom zatvoriti ta čelična vrata iza kojih se gnjezdi naučeno neznanje i krenuti ka suncu istinskog postojanja. Ne osjećam više okus gorčine, gorki okus koji se, u trenutcima virtualnog ratovanja ljudskih taština, bio za trenutak ugnjezdio u duši. Osjećam nove iskre u probuđenom umu, razumu koji je dugo bio prikovan okovima zlih namjera nepoznatih, nikad viđenih spodoba koje su nagrizale život, mutile sjaj kristalnoga dvorca moga postojanja u sretnom zagrljaju svjetskoga znanja. Tražila sam dokaz demokracije među zvijezdama, potvrdu drevne Kantove premise o zvjezdanom nebu iznad nas i moralnom zakonu u nama. Danas mi se pričinja da sam bila slična Diogenesu koji je svijećom tražio čovjeka jer su se, zbog snažne oluje taština, sve zvijezde na tom nebu ugasle, prestale treperiti od straha pred osvetom bogova koji skriveni sjede u hramu koji tada nazivah mojim virtualnim domom. Pitam se hoću li ovim riječima uspavati nebo okrutnosti i oživjeti uspavanke položene u blage oblake koji ne govore, položene među nježne božje ovčice koje pjevuše u pretljetki vječnosti i čekaju da im se pridružimo lakoćom postojanja i duhovnošću? Pitam se kada ću i hoću li uspjeti uzdahom oslobođenog srca odpuhati zastore uvijek ponavljajućih događanja i sretna zakoračiti u jutro obasjano sjajem ljubičastih kapljica sreće, tih čudesnih kristala usađenih u ljudske oči prošaranih ljepotom vjerovanja u duhovnost duša? Pitam se pišem li sada himnu životu, himnu ljubavi, himnu ljudskom srcu za koje vjerujem da u sebi nosi iskru dobrote ili je ovo samo iluzija prošarana šapatom grebena oblivenog krvlju beskrajnih dubina ranjene duše zbog izljeva okrutnosti ogrnute velom lažne duhovnosti?
Pitam se i pitajući se uranjam u dubinu fontane vječne mladosti, u fontanu ljubičaste svjetlosti u širine ljubičaste nježnosti, uranjam u iskreću snagu svemirskih kristala koji blješte u svakom zrncu moje, tvoje, naše, vaše, njihove, ljudske krvi? I jedno jedino pitanje se ni postavljam, pitanje o razlici između muškosti i ženskosti, pitanje koje diskriminira ljudskost u öovjeku.
Što je to ženskost?
Što je to muškost?
Hladno, bezosjećajno, stereotipno pitanje, pitanje zanima me što vi o tome mislite, je izričaj duše koja nije osjetila dinamiku zlaćane spirale u sebi, duše koja ne zna tko je, od kuda je došla i kamo kreće, pitanje koje dokazuje osnovno neznanje o čovjeku i njegovoj duhovnosti, pitanje koje potvrđuje nepostojanje u svjetlosnom zagrljaju nebeskog vretena?
Ženskost, muškost, pa zar to nije svjetlosni zagrljaj u kojem čovjek vjekuje, zar to nije alkemijsko vjenčanje anime i animusa u svakom ljudskom biću, zar to nije ljudskost u kojoj se zrcale i muškost i ženskost, zar to nije čovjek u čovjeku, zar to nije duhovnost o kojoj mnogi pišu ne osjećajući je u sebi? Zar ženskost nije snaga kojom žena izore cijelo polje, a zar muškost nije nježnost kojom muškarac bdije nad bolesnim djetetom?

Ženskost i muškost, dva anđela, dva bezspolna bića, blješteće kapljice koje izrastaju iz dobroga srca, iz fontane vječne mladosti, kristali srodnih duša koje se ljubavlju grle i sjedinju u svjetlosnoj dimenziji ljudskosti u svakom čovjeku!
http://ja-i-pokret.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/