Svaka kulturna sredina, u svakoj protekloj i trajajućoj civilizaciji na planeti zemlji vjeruje da živi samu sebe i iz sebe same u istinskom prostoru i vremenu. Činjenica da tempo života stvara prostor i određuje vrijeme u kojem jedna kulturna sredina nastaje, potvrđuje vjerovanje da nijedan životni ritam nije niti pravi niti krivi. Bilo gdje da krenemo, u bilo kojoj zemlji na planeti živjeli susrećemo vrijeme i njegove pozitivne i negativne strane, jer ritam života se razvija iz načina života koji živimo. Kada se iz užurbanosti zapadnjačke kulture i civilizacije spustimo na jug čini nam se da tamo vrijeme ne teče, da se zaustavilo u zenitu sunčanog dana i da se uistinu pretvrilo u svjetlosni zagrljaj toplote i ljudske dobrote. Da bi razumjeli nijemi govor njihovog, moramo prvo spoznati i razumjeti jezik svoga vremena. Što nam govori šaputava svjetlost te čudesne dimenzije u kojoj, ne osjećajući je, jednostavno živimo. Nekada, dok gledam svoj termin kalendar, mi se čini da živim nečije tuđe vrijeme, da prilagođavam moj životni tempo pacijentima koji dolaze i odlaze. Ja ostajem i "osuđena" na čekanje slijedećeg pacijenta ponekad izgubim osjećaj vremena u sebi. Tada prisilim svoje misli povratku u svjetlosnu dimenziju postojanja, u trenutak u kojem trajem i ubrzo osjećam onaj nečujni romor njegovog postojanja u meni. Nijemi ples njegovih nevidljivih ćelija budi osjećaj sigurnosti u meni i ja se tada sjetim želje koju mi je, dok sam bila dijete šaputala majka prije spavanja.
Želim ti vrijeme, želim ti sve vrline svijeta. Želim ti ono što mnogi nemaju, želim ti vrijeme veselja i sreće,vrijeme smijeha, vrijeme tvojih snova i misli, želim ti toliko vremena da ga možeš i drugima poklanjati. Želim ti vrijeme u kojem nećeš morati žuriti i trčati nego vrijeme zadovoljstva i mira, ne vrijeme koje ćeš gubiti, nego vrijeme koje ćeš imati u izobilju za čuđenje i povjerenje, u kojem nikada nećeš morati gledati na sat, vrijeme za skidanje zvijezda, vrijeme rasta i sazrijevanja. Želim ti vrijeme nade u kojoj će se ljubav u tebi rađati, vrijeme u kojem ćeš sretati samu sebe i u svakom danu i svakom satu osjećati sreću i vrijeme u kojem ćeš drugima opraštati. Želim ti vrijeme u kojem ćeš uistinu živjeti.
Još uvijek čujem šaptavu svjetlost njene nježne duše i stavih tu želju na prvu stranicu moje knjige "Umijeće svakodnevnog pokreta", kao znamen sretnog trenutka postojanja, kao svjedočenje postojanja vremena u nama samima. Osluškujem taj šapat i spoznajem da vrijeme ne prolazi da je ono postojano i tu, uvijek isto u svom nastajanju i svojim mjenama, nepokolebljivo u svom postojanju u kojem mi trajemo i prolazimo kroz njega. Vrijeme ne stari, mi starimo, ono je odnosu na nas uvijek isto mlado kao i trenutak koji mi spoznajemo, a mi spoznavši trenutak u kojem se spaja želja i san postajemo misaoni hodočasnici ka još ne pronađenim njegovim vratima.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb 2006.
poglavlje "Svijest o prostor- vremenu" str.143.
http://vrijeme-dinaja.blogspot.com/2007/06/to-je-vrijeme.html
http://nebesko-vreteno.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen