Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u mjesečevom hramu.

Kroz tminu noćnih priviđenja čuvateljica mjesečeva hrama, na vratima svjetla svjetlo, kristalnoga sjaja, nad snove prosipa. U bezvremenu, vremenskog kotača, koračam stazom njenog snoviđenja, živim njena uzbuđenja, lebdim u daljine do svetišta snova, do svetišta na izvoru ljepote u kojem se iskri prah svih mojih sjećanja. Dok u mislima lebdim ka mjesečevom hramu, slušam tišinu usnuloga grada, vidim kako se gase svijetla na oknima zgrada i pričinja mi se da osjećam kako ljudi tonu u snivanja drevna. Poželim tada čarobno vreteno kojim bih od mjesečeva zlata tkala bezvremeno tkivo i preslicom želja mogla presti niti snova koje budna sanjam i kao čuvarica mjesečeva hrama zagrliti sve ljude u ovom trenu nadzemaljske sreće. Lebdim bestežinskim svijetom, svijetom u kojem tkivo sreće iskri, dodiruje me Einsteinovo djelo, misaona snaga tog davnog pionira, lutalice putevima svjetla, vidim Dalievo rastopljeno vrijeme, Picassove Avignonke mi se smiješe i tako opijena naslućenim istinama ulazim u hram u kojem se trenutak pretvorio vječnost. U tom hramu žrtvenika nema, tu u svjetlu ljubav vjekuje, zlaćanu spiralu od svojih niti kuje, zlatnim rezom sva uspavana srca u svom zagrljaju sjedinjuje. Na oltaru snova sjećanja se bude, čuvarica mjesečeva zlata, od trepravih niti ljepotu tka, svilenkasti veo kojim, u beskraju samoće zalutalim putnicima, staze ka ostvarenju želja tim istkanim mjesečevim svjetlom pokriva.


http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://o-ljudskoj-emocionalnosti.blogspot.com/
http://utjelovljeni-um.blogspot.com/