Osluškujem korake stražara vremena, to se sjećanja šuljaju u zrcalima svijesti, u tim oknima duše. Slažu mozaik od kristalića svijesti u sliku čudesnih boja. Napuknute pjesme, neispisani eseji, nedovršene priče iskre u kolažu trenutka i zatvaraju uspomene u vječnost tog nedovršenog djela prošlosti. Neka neslušana muzika se kao nezastavljiva voda provlači kroz zaborav i uljeva u ciborij uspomena. Zvuk probada zid i nakon vriska razumjevanja postaje suptilna melodija prostor- vremena u zagrljaju nove simfonije boja. Titranje sile teže zaobljuje odaju spoznaje, pretvara je u superprostor svemirske svijesti. Mozaik spoznaje dotaknut vrtnjom nebeskog vretena i tonovima struna svemirske harfe izrasta u multidimenzionalnu sliku vremena. Bijela golubica sa znakom života u kljunu slijeće na jarbol leptiraste galije i najavljuje kraj potopa u tmini neznanja. Prosipa osjećaje u mozaik slijepog vjerovanja, svojim gugutom dodiruje unutarnju gluhoću i poljubcem povjerenja budi dušu iz Trnoružicinog sna. Obrastao trnjem strahova i bodljikama nepovjerenja kristalni dvorac trenutka procvijeta pupoljcima ljubavi, otvara oči povjerenja i pretvara mrtvi mozaik sjećanja u fontanu iskričave svjetlosti novih istina. Više ne gledam i ne slušam život, živim ga i osjećam osjećanjem osjećaja probuđenih zagrljajem znanja, vjerovanja i ljubavi. Očima duše vidim kristalno jasnu sliku davnih snoviđenja, vidim vrijeme koje nazivam olujom ruža.
Na pučini snova, u bonaci misli, jedno čudno osjećanje povjetarcem lakim jedrenjak spasenja ka luci smirenja nosi. Slijedeći drevno proviđenje, vjerujući u dobrotu neba, u lakoći postojanja snena snivam život, a jedrenjak preostalih latica iz vremena poezije ruža misli u čudesne niti bajkovitih snova nosi. U dubini sebe u kotlu što ljubavlju ključa, iskri blago življenog života, vilinskom snagom tminu neživljenih dana u svjetleće blago, u zlaćani prah i sve ono što smo nekada znali, u sunce istinskog života sada kali. Na palubi broda koji život znači, sjenka ljubavi strpljivo čeka da doleti golubica bijela sa stručkom sreće u zlaćanom kljunu, da se uzdrahtaloj duši snaga vrati, da doživi davno snoviđenje, drevnu bajku o života spasenju. Velika gala predstava u životnom teatru, misaona snaga osjećaje stvara, igrokaz na pućini snova, a trepravi jedrenjak uplovljava u luku svjetlosti vječne, sidri se u oceanu čula i njiše sa na valovima sreće. Ona drevna ptica, ptica bjelićastih krila i cvrkut anđeoskog glasa sa grančicom života u zlaćanom kljunu najvaljuje spasenje od potopa duše u beskrajnoj tmini uzburkanog životnoga mora.
U jedrenjaku spasenja sjenka duše moje sjenku žudnje, sve davne čežnje ljubavlju nježno grli, smiruje oluju misli, osjećanje bezimenih osjećaja u lakoću postojanja gnjezdi u dubini jedrenjaka snova jedna nova istina se rađa i nošena lakoćom leptirovih krila sunčanim tragom lebdi ka sretnoj zvijezdi, ta čudesna snovima ogrnuta, pjesnicima opjevana, slikarskim talentom oslikana življenog života lađa. Da, to je bilo samo prisjećanje, jedrenjak spasenja, golubica mira, maslinova grana, bajka ili ipak istina davna, mislima sačuvana, riječima dotjerana, osjećanjem osjećaja osvijetljena, ta vječno postojana Noina legendarna arka.
Kolaž snova satkan iz drevnih stihova iz zbirke "Odakle dolazi ljepota" Dijana Starčević, Zagreb, 1987.
Slike: Gilbert Williams, Vladimir Kush i Mark Chagall.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://pjevaju-vile-slovinske.blogspot.com/
http://www.webstilus.net/content/view/9868/65/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen