Martovske Ide.

Odlaze prijatelji

Jučer se oprostih od prijatelja, čovjeka, glumca. Otišao je Kiki Kapor, otišao je zvjezdanom stazom bez povratka, otišao je u bezvremenost, u zagrljaj svjetlosti zvijezde pod kojom je rođen. Jutros palim svijeću za čovjeka, ratnika svjetlosti, za Romana Bartla, moga dobrog djeda koji me je napustio u jednom davnom svitanju, otišao je u bezvremenost na dan Martovskih Ida. Tog davnog jutra je njegovo veliko srce prestalo odkucavati ovozemaljsko vrijeme.

Odlaze prijatelji, odnosi ih tajnovita velika rijeka bez povratka, odlaze sa svim onim predivnim godinama kojima smo koračali držeći se ruku pod ruku. Odlaze tiho neispunjavajući obećanje o povratcima, ne ostavljajući nam srca svoga poruku, odlaze ostavljajući muziku skrivenu u zapmaćenim zajdničkim koracima. Odlaze prijatelji sa iz tuge iznjedrenom kišom, njihovi odlasci pune jezera na obroncima životnog puta, šire nezaboravne mirise osjećajnom nišom, ne dozvoljavaju da uspomena na njih u neke duši nedohvatne daljine odluta. Odlaze prijatelji harmonijom kraljice noći, skladaju sjećanja svjetlosnim melodijama, ostavljaju tragove svoje prijateljstva moći i sneni u zagrljaju vječnosti odlaze mostom koji bdije nad svim našim životnim provalijama. Odlaze prijatelji zvjezdanom svjetlošću blještećim stazama, stazama koje grle svakog novog putnika, stazama koje liječe strahove od svih sudbinskih dokaza, stazama koje ne nose tragove izdajica i života zloslutnika. Odlaze prijatelji dodirom tišine, odlaze u vječni mir, u postojanje bez razloga i uzroka postojanja, odlaze u zagrljaj zlaćane spirale, odlaze dinamikom vječnosti, prolaze kroz vrata na kojima piše svemir, uranjaju u bezvremenost bez oprosta i pokajanja. Odlaze prijatelji noseći u duši znamen svoje dobre životne želje, odlaze sa znakom ljubavi i potvrdom da nas još uvijek vole, odlaze noseći u srcu predivan spektar boja svoje životne palete, odnoseći u vječnost snagu svoje životne volje, odlaze sa drhtajem snenim u kojem trepere strune odlazeće duše koja nam šapuće zbogom, zbogom do susreta na oblaku sreće, zbogom ovozemaljski svijete. Odlaze prijatelji ostavljajući u nama sjetu, ostavljajući sjećanja utkana u svjetlosnu muziku uspomena, odlaze ostavljajući mirise sreće u ugaslom plamenu njihove svijeće.
Jutros palim svijeću i u njenom plamenu naslućujem vječni svjetlosni ples pete dimenzije, svijetlosni ples životne sanjarije, svjetlost Venerinog zlata, svjetlosni zagrljaj u kojem još uvijek osjećam samo bezvremenu sreću.

http://dinaja-dinaja.blogspot.com/