taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Sonntag, 14. März 2010

Strobos trenutka.


Odrastimo do djeteta, ova slika nam dokazuje istinitost te mudre izreke. Genije, američki fizičar, njemačkog podrijetla, nobelovac Albert Einstein, je u sebi zadržao veselost djeteta iako je djelovanjem svoga uma promijenio sliku o našem postojanju u prostor- vremenu. On je svojim objašnjenjima prirode otvorio novu znanstvenu revoluciju goleme vrijednosti, promijenio našu spoznaju i uveo nas u svjetlosnu dimenziju istinskog trajanja u vremenu. Rođen je na današnji dan, 14. ožujka 1879. godine u Ulmu, a umro je 18. travnja 1955. u Princetonu u američkoj državi New Jersey. Njemu u slavu pisah mnoge poetične tekstove o vremenu toj čudesnoj rijeci bez povratka.
Strobos našeg života, vrtlog najsitnijih djelića naše energije iz kojeg se izdižu naše misli, izrasta iz trenutaka koje bi trebali naučiti svjesno osjećati. Stroboskopija svijetla ili vode je slična našoj podsvijesti kojom, ako je uistinu spoznamo, ako uistinu počnemo gledati unutarnjim očima, možemo vidjeti sve djeliće pokreta u njegovom nastajanju i tako sudjelovati u svakom novo dolazećem trenutku.
Prisjećam se vremena kada sam uistinu počela spoznavati istinitost Einsteinovih studija o svjetlosnoj dimenziji koju svojim svjesnim trajanjem u trenutku stvaramo. Sjedili smo u otmjeno namještenoj dnevnoj sobi u kući mog tadašnjeg šefa i razgovarali o vremenu. On, najstariji i najmudriji među nama, je cijelo vrijeme šutio. Promatrao nas je smješeći se i ja sam osjećala da će u datom trenutku izreći nešto lijepo, nešto što neću moći zaboraviti.
"Sretni trenutak, Kairos u nama, je jedino što doista posjedujemo. To je ono nešto bez mirisa i boje, bez okusa i opipa ali to je sve što je jedino naše i što nam nitko nemože oduzeti. Trenutak, suncem obasjana kapljica jutarnje rose u travi, je biser za nas vredniji od svih prohujalih stoljeća." on uistinu progovori glasom koji me je povratio u djetinjstvo i slika mog djeda, mog prvog učitelja života, zatitra pred mojim očima.
"Tada, tek tada ćeš uspjeti doista osjetiti vrijeme u sebi. Vrijeme kao rijeku koja teče i nosi te u život, ali shvatit ćeš da si ta rijeka ti, vrijeme kao vatru koja te peče, ali shvatit ćeš da si vatra ti, vrijeme kao ljubav koja te hrani i shvatit ćeš da si ta ljubav ti, vrijeme kao zvijer koja te ždere i shvati ćeš da si ta zvijer ti." ponovih djedove riječi kao odgovor na šefovu misao.

Keine Kommentare: