Simbioza postojanja u.....

Ljubavi zaustavi ovaj trenutak omotan mojim postojanjem u treptaju oka u kojem se zrcali vječnost, zaustavi još jednom rijeku vremena i potraži me u kapljicama beskraja, pronađi me uronjenu u suze neba, mene stvorenu od kristala tvojih poljubaca. Zagrli me mekanom mahovinom koja se nataložila na tvoje korijenje u mom srcu, poljubi me usnama koje mirišu simfonijom šume iz koje smo vilinskim stazama krenuli na ovo daleko bezvremeno putovanje vječnošću. Vrati me na početak priče da još jednom doživim sve postaje izrastanja u zrelost ovog perivoja, da osjetim simbiozu koja nam je šaputala da jedno bez drugoga ne možemo živjeti. Osvijetli mi staze da ne zalutam u tugama nekih nevažnih trenutaka, trenutaka koji su sudbinu zaustavljali u tmini neostvarenih, nedosanjanih snova, ne dozvoli da se vjerovanje rastopi vatrom strahova koji su se bili ugnjezdili u duši u onim trenutcima kada je duša stajala na rubu bezdana i borila se sa utvarama koje se kao zloduh uvlače u korijenje postojanja, naše jedino postojanje. Odvedi me ponovo u zagrljaj bezvremenog perivoja u kojem smo sijali ljubav i čekali mirise ljubičica, veselili se povratku snova. Odvedi me u dubinu šume da opet čujem vilinske pjesme s kojima smo uranjali u noći pune mjesečeva srebra i zaboravljali sivilo jesenjskih kiša i tuge novembarskih dana punih slutnje da će zima biti duga i ubitačna. Ostani nježnost na kojoj sam sadila cvjetove nezaboravka i voljela romor tek iznjedrenog potoka kojim smo, onda na početku balade, slijedeći zvuk svjetlosne sonate, zaplovili ka vječnosti.