taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.
Mittwoch, 10. März 2010
Osmijeh boga sunca
Kao da je sišao s neba u trenutku dozrijevanja grožđa, njegov dolazak pojača u meni, već nagomilan, osjećaj uzbuđenosti. Zagrljaj i poljubac, krštenje ljubavi, taj sretan trenutak otvori vrata vječnosti. Bog svijetlosti se nasmiješio i svjetlosni zagrljaj koji traje već tisućama godina, je postao sreća susreta i istina života na peronu velegrada, sjedinjenje svih prošlih trenutaka u taj jedan jedini, u bezvremenost vremena. Mojim venama je potekao šampanjac, a grad je mirisao na mlado vino i krštenje. Oko nas je tekao običan život, pun žurbe subotnjeg jutra. Dvanaest otkucaja s crkvenog tornja prepolovi dan. Neki nasmiješeni mladić s velikim buketom ulazi u jednu od kuća u aleji pored rijeke. Prisjetih se buketa koji sam dobila za svoj osamnaesti rođendan, osamnaest crvenih ruža, sve zvjezde neba, snovi u celofanu, znakovi mladosti i sreće. Zagrljaj iza vrata će ubrzati okretaje zemlje pojačati sjaj sunca, ali hoće li ograničiti slobodu, smanjiti prostor, ukrasti vrijeme. Da li će ova mladost znati od navika učiniti ljubav ili će boreći se protiv njih, kao što sam i ja jednog davnoga proljeća, krenuti u pustolovinu novih spoznaja, očekujući renesansu sna?
Stajali smo na obali jezera i činilo nam se da sva nesretna stanja tonu u zaborav. Sjetih se Petrarkinih stihova i osjetih umiranje prošlosti da bi ljubav u nama mogla živjeti. Vječna svjetlost s neba je sjedinjavala suprotnosti u sintropiju istinskog postojanja. Elementarna snaga naših energetskih polja, to univerzalno ljepilo života i sna, postade jedna vrsta kompromisa stvarnog života u dvoje.
Vesela znanost o istini početka raširi ruke i zagrli nas u zajednicu onog velikog "da " izgovorenog u hramu ljubavi. Sjedinjena dva božanstva u stvarnost trenutka, u jednom suncu i cilju koji je isprepleten različitim životima postaje vrhunac spoznaje. Tišina i širina hrama je, sidrište života, mjesto na kojem misao misli postaje podrška, prekrasna arhitektura za emocionalnost znanja o zajedništvu želja. Tada misli misle nove misli i sidrište ideala raste i prerasta u pučinu, nepregledno more novih doživljaja, beskrajno nebo treperećih želja, sretan trenutak postojanja u osmijehu boga sunaca.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
Abonnieren
Kommentare zum Post (Atom)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen