Artemida, moja svjesna spoznaja stvarnosti, zadržavajući moje misli u astralnoj dimenziji početka, me navodi na razmišljanje o svijetu prije i maštanje o onom u vremenu poslije nas.Na Odisejevom putovanju su bogovi i polubogovi hodali zemljom i vraćali se na Olimp svojom voljom i snagom svojih moći, a danas teleportaciju susrećem u futurističkim filmovima.Zašto mi vjerujemo samo u početak s velikim praskom i govorimo o početku evolucije? Zar nije moguće da je ono što mi smatramo početkom bio kraj jednog od nas razvijenijeg svijeta, da su bogovi bili živa bića, svjedoci razvoja znanosti i njeni aktivni korisnici. Artemida je možda bila astronautkinja među zvjezdama, Sofijina asistentica za gibanje fotona kojima su zajedno usmjeravale svijest univerzuma. Možda je Taurida bila laboratorij u kojem su razvijane, za nas, nepojmljive brzine kojima su one plovile tadašnjim svijetom usmjeravajući tijek vremena u oba smjera. Možda su se, svjesne svog kvantnog stanja, snagom svoje volje skenirale i kao najsitnije čestice teleportirale i bile prisutne tu i tamo, možda su njihove misli bile neobjašnjena energija koju su drugi vidjeli i koje su se bojali. Zar nije moguće da su i onda postojali demoni i zločesti umovi koji su svojom pohlepom zaustavili evoluciju i cijeli univerzum pretvorili u užarenu točku iz koje smo mi rođeni?Ako je to bilo tako onda mi otkrivamo ono što je već bilo i neopaženo ulazimo u svijet božanskog svjetla i svjesne spoznaje vječnog treperenja misli. Trebali bi barem pokušati zaustaviti današnjeg giganta u njegovoj proždrljivosti i možda tako promjeniti kraj.Boginja u meni, kvantno stanje mog uma, me danas nečujno uvodi u prošlost grada na čijoj sam željezničkoj stanici dočekala, one davne jeseni, ljubav.U kristalnoj kugli, u toj jasnoj slici postojanja se odvija film mog sazrijevanja u ženu koja danas odbacuje ili prihvaća, koja ponekad umorna od borbe s vjetrenjačama prepoznaje u sebi nesretnog viteza koji luta pustinjom grada i pokušava zaobilaziti katedrale kiča.
Moj utjelovljeni um pamti sve ono što sam ja na dugogodišnjem putovanju tuđim i svojim istinama naučila i vrednuje moja sjećanja, oblači ih u nove halje, crta karikature, izrezuje slike iz mog misaonog arsenala i pravi kolaže koji postaju svjedočanstva svih unutarnjih nemira ili slika idile u toplim tonovima boja zalazećeg sunca. U toj kristalnoj slici vidim zemlju u kojoj raste runolist i grad na jezeru koje mu je dalo ime. Nalazim se na mjestu događaja koje me poziva na obnovu onih vrijednosti koje su se izgubile u egzstencijalnim strahovima.Ona, svjedokinja svih mojih previranja, danas bdije nad sutonom vjerovanja i poklanja mi snove, u kojima susrećem istine koje me hrane, da bih preživjela u ovoj pustinji osjećaja. Poslije večera u katedralama kiča ja u mom misaonom labirintu, u kristalnoj kugli mog postojanja pronalazim vrijednosti koje me održavaju u ovom nemilosrdnom svijetu Homo Tehnikusa.Osjećam trenutak potpunog mira u prirodi, trenutak njenog zimskog sna i mrtvila. Moja misao ugasi svjetla svakodnevice i boginjin lik posta jedino svjetlo u tunelu ka onom jučer o kojem sam do danas samo čitala. Čudesna snaga mojih misli mješa datume na stoljetnom kalendaru s datumima koje sam sanjala i proživjela. Stojim na hridi i uranjam u svjetlosnu dimenziju postojanja, postajem svjetlost sama, Artemida koja na nebeskom vrancu jezdi ka onoj tajnovitoj zvijezdi, ka otoku prividnoga mira na kojem blješti kristalni dvoraca tajnovitog Maga, čarobnjaka koji svojom rukom samu svjetlost stvara.
http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/mala-kavana-na-rubu-vremena-diana-moja.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen