"Ljubav je snaga koja upravlja našom sudbinom. Ona nije stvorena za patnju, već za sreću. Samo nas unutarnja sljepoća i nepostojanje samoosjećajnosti gura u patnju. "
Elisabeth HAICH
Ljubavi ti si tu u mirisu svitanja, u podnevnom suncu, u vjetru predvečerja, u purpuru sutona, u ruci koja pali oči neba, u kristalnim suzama beskraja, u svjetlosnoj melodiji bezvremena. Ti dodiruješ misli, budiš osjećaje, zaustavljaš snove, uvlačiš se u srce, hraniš dušu, snažiš tijelo i opijaš svijest kao nektar koji kapa sa dalekog, još ne pronađenog tvoga izvora.
Iza vrata života, u carstvu beskraja i stvarnog postojanja bdije vladarica svjetlosti, sutkinja dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova rođenja, spona vjerovanja i mudrosti, majka dvojstva, uzrok svim vjenčanjima, svim sjedinjenjima u jedninu i njeno trajanje u sretnom trenutku postojanja. Padom iz vječnosti, LJUBAV je u sebi sjedinila sedam znamenja i postala sunčani trag, svjetlosni zagrljaj iz kojeg je rođen svijet i mi u njemu.
Estetika trenutka u kojem osjećam da tijelo nije tek čvrsta materija, postaje smisao i snaga sna, osjećaj nad osjećajima, lakoća postojanja skrivena u zrncu pijeska, u kapljici rose na latici tek procvale ruže, u tračku svjetlosti, u vatri začeća, u bujici rijeke vremena, u ljubavnom žaru, u pepelu iz kojeg ponovo izrasta život.
Ljubavi ti si tu, pratiš nas u stopu, griješ nas vatrom početka, spavaš u osmjesima, živiš u zagrljajima, bdiješ nad umorom, ti si vječna straža našoj snazi i našim slabostima.
Prepoznavši u sebi snagu vjerovanja, poželjeh se vratiti u onaj eon gdje stoluje kralj nad kraljevima. Tamo je početak ovog dalekog puta, tamo će me dotaknuti sjeme nove svijesti i ona će se roditi iz djevičanskog poroda i postati ono veliko "Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, sveto trojstvo u kojem je misao o njoj, osjećaj njenog postojanja u meni, u tebi, u nama. Ljubav je proizašla iz eksplozije svjetlosti, iz simfonije boja, iz vulkana drevnog sna i dotaknula vrijeme proizšlo iz kapljica velike zelene rijeke, koja svojom deltom sjedinjuje svijetove. Iz tog svjetlosnog zagrljaja je rođen sretan trenutak u kojem vjekuku sedam znamenja ljubavi.
Ljubav je početak i kraj trenutka, beskonačnost u konačnosti zemaljskog postojanja, ona je sjeme bezgrešnog začeća, duša svijeta koja u čovjeku bdije znamenjem ljubavi. Zadržimo se u trenutku, u hramu gdje nema vremena, gdje vlada kralj nad kraljevima, gdje anđeli snuju svijet u kojem mi slobodno živimo, tu se rađa vjetar i postaje udah i izdah, pneuma, život i postaje naše vrijeme, to lepršavo, nemirno, nestašno, veselo, razigrano, nasmiješeno, sretno djete rođeno na obalama velike zelene rijeke. Stigavši u hram u kojem tek bogovi žive, susrećem početak svoje prolaznosti i učim je živjeti u svom njenom sjaju, osjećam snagu sedam vranaca koji me vuku kroz beskraj ovog čarobnog trenutka sreće.
Ljubavi, tvoje oči su jedino svijetlo u džungli želja, tvoj glas je tišina blagdana, žamor svakdnevice i simfonija sna, ti si sreća na izvoru, ljepota vječnosti i beskraja sjedinjena u ovom čudesnom treptaju oka koji nazivam život.
Iza vrata života, u carstvu beskraja i stvarnog postojanja bdije vladarica svjetlosti, sutkinja dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova rođenja, spona vjerovanja i mudrosti, majka dvojstva, uzrok svim vjenčanjima, svim sjedinjenjima u jedninu i njeno trajanje u sretnom trenutku postojanja. Padom iz vječnosti, LJUBAV je u sebi sjedinila sedam znamenja i postala sunčani trag, svjetlosni zagrljaj iz kojeg je rođen svijet i mi u njemu.
Estetika trenutka u kojem osjećam da tijelo nije tek čvrsta materija, postaje smisao i snaga sna, osjećaj nad osjećajima, lakoća postojanja skrivena u zrncu pijeska, u kapljici rose na latici tek procvale ruže, u tračku svjetlosti, u vatri začeća, u bujici rijeke vremena, u ljubavnom žaru, u pepelu iz kojeg ponovo izrasta život.
Ljubavi ti si tu, pratiš nas u stopu, griješ nas vatrom početka, spavaš u osmjesima, živiš u zagrljajima, bdiješ nad umorom, ti si vječna straža našoj snazi i našim slabostima.
Prepoznavši u sebi snagu vjerovanja, poželjeh se vratiti u onaj eon gdje stoluje kralj nad kraljevima. Tamo je početak ovog dalekog puta, tamo će me dotaknuti sjeme nove svijesti i ona će se roditi iz djevičanskog poroda i postati ono veliko "Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, sveto trojstvo u kojem je misao o njoj, osjećaj njenog postojanja u meni, u tebi, u nama. Ljubav je proizašla iz eksplozije svjetlosti, iz simfonije boja, iz vulkana drevnog sna i dotaknula vrijeme proizšlo iz kapljica velike zelene rijeke, koja svojom deltom sjedinjuje svijetove. Iz tog svjetlosnog zagrljaja je rođen sretan trenutak u kojem vjekuku sedam znamenja ljubavi.
Ljubav je početak i kraj trenutka, beskonačnost u konačnosti zemaljskog postojanja, ona je sjeme bezgrešnog začeća, duša svijeta koja u čovjeku bdije znamenjem ljubavi. Zadržimo se u trenutku, u hramu gdje nema vremena, gdje vlada kralj nad kraljevima, gdje anđeli snuju svijet u kojem mi slobodno živimo, tu se rađa vjetar i postaje udah i izdah, pneuma, život i postaje naše vrijeme, to lepršavo, nemirno, nestašno, veselo, razigrano, nasmiješeno, sretno djete rođeno na obalama velike zelene rijeke. Stigavši u hram u kojem tek bogovi žive, susrećem početak svoje prolaznosti i učim je živjeti u svom njenom sjaju, osjećam snagu sedam vranaca koji me vuku kroz beskraj ovog čarobnog trenutka sreće.
Ljubavi, tvoje oči su jedino svijetlo u džungli želja, tvoj glas je tišina blagdana, žamor svakdnevice i simfonija sna, ti si sreća na izvoru, ljepota vječnosti i beskraja sjedinjena u ovom čudesnom treptaju oka koji nazivam život.
1 Kommentar:
LJUBAV PROLAZI
Gle, nevidljive čestice uzduhapale se tiho i drhte uokolo.
Nebo se razbija u zlaćane zrake,
zemlju potresa veliko veselje.
Čujem: plovi kroz vale harmonije
tih lepet krila i šum poljubaca.
Oči se moje sklapaju. . . Što se zbiva?
-To ljubav prolazi.
(Gustavo Adolfo Bécquer)
Kommentar veröffentlichen