O sedmom nebu i ljudskim vrlinama.

Sedam mora, sedam svjetskih čuda, sedam duginih boja, sedam svetih tajni, sedam anđela, sedam dana stvaranja svijeta, na nebe plešu sedam sestara u sazviježđu Plejade. Život funkcionira u razmacima od sedam godina. Tijelo se u potpunosti mijenja svakih sedam godina, čovjek nosi u sebi sedam vrlina i želi živjeti u sedmom nebu.

Ljubav, nadanje, pravednost, jakost, znatiželja, žudnja i čuđenje su vrline koje dokazuju čovjekovu emocionalnu inteligenciju, njegovo istinsko postojanje u svijetu punom još neotkrivenih tajni, u sedmom nebu, u tajnovitom hramu u kojem nevidljive orgulje sviraju svjetlosnu simfoniju njegova života i navode ga da uči, da prihvaća novo, da mjenja stavove te da ne slijedi svoju tvrdoglavost i jednoumlje. Tonovi te čudesne melodije ga pozivaju na igru, uvlače ga u spiralnu dinamiku svemira i bude u njemu hedonikusa i hazardera, čovjeka koji uistinu živi svoj, a ne tuđi život, život pun uspona i padova, čovjeka koji korača svjesno trnovitim putem ka zvijezdama i u tom vrtlogu nikada ne igubi sebe samoga. U tom vječnom plesu on postaje stvoritelj svog vremena, sudinikom trenutka, moćnik tog jedinog stvarnog djelića života.
Roullete života se neprestano vrti, a mi ulažemo sebe, svoje znanje, svoje osjećaje na crna i crvena polja tog čudesnog životnog kotača. Sreća nam se smiješi, Fortuna nas miluje svojim dlanovima, a onda, za nas neočekivano jer nismo osjetili da smo je koristili, iskorištavali, zloupotrebaljavali, se sakrije iza oblaka koji su se nadvili nad nebo našega života. Tek oni koji nauče reći ono čudesno i značajno NE sebi samom, svom neznanju, spoznaju u sebi znatiželju i čuđenje i znaju zaustaviti bezglavu jurnjavu na crvenom svijetlu semafora sudbine.

Znanje je tek sjećanje, ali znanje nam dokazuje da još uvijek ne znamo dovoljno, poziva nas u pustolovinu vječnog učenja novog. Osjećanje osjećaja, spoznaja, žeđ za znanjem to su atributi kojima trebamo težiti jer ignorancija znanosti, (nemojmo se vratiti u vrijeme srednjeg vijeka), nas zatvara u naučeno neznanje koje su nam nametnuli oni kojima odgovara da ne izrastemo, da se ne obrazujemo, da ne spoznajemo nove istine. A takvih je bilo i bit će ih uvijek. Koristeći novoizrastajuće znanje oni pozivaju čovjeka uvijek u ovisnost nekoj nepoznatoj energiji šireći strah, propovjedaju oslobođenje duša zatvarajući čovjekovu dušu u okove neznanja. Kako su nekada crkveni oci obečavali odlazak duše u raj, tako danas neki obečavaju odlazak duše u neku daleku galaksiju, u sazviježđe Plejada, u sedmo nebo. Mi moramo znati biti ljubavnici, trgovci, hazarderi i hedonikusi da bi mogli svrsishodno djelovati i živjeti, da bi živjeli u Raju na zemlji, u sedmom nebu, tu na ovoj tvrdoj grudi na kojoj smo rođeni.
Iskoristimo vrline koje smo, po legendi naslijedili od stvoritelja. On je volio, trgovao i hazardirao pri stvaranju svijeta, on je bio hedoniku i nikada nije širio misao o poniznosti i nepostojanju, on nam nije ostavio ništa napisano, ništa određeno, on je samo djelovao i stvarao i uspio stvoriti čovjeka na svoju sliku i priliku i poslao ga da nauči voljeti sebe i druge, da s ljubavlju nauči živjeti u najvećoj i najokrutnijoj kockarnici, koju mi nazivamo život.

Ogrnuti koprenom spoznaje, uronjeni u neugasivi plamen sunca, mi nosioci svjetlosti stvaramo vrijeme, koračamo novim milenijem, noseći u sebi snagu zvijezde pod kojojm smo rođeni. Ta čudesna zvijezda, majka naše svjetlosti, svjetlost sama, vladarica na prijestolju carstva našeg postojanja, svojom nevidljivom rukom pokreće roulletu naše sudbine i prosipa mirišljave latice cvijetova ljubavi našim stazama. Ona u sebi krije tajnu svog i našeg postojanja i osvijetljava puteve kroz labirint života. Sjedinjeni sa kozmičkom zmijom, nevidljivim vretenom iz kojeg izvire naše tkivo, mi nosimo njeno sjeme u sebi, genetski kod sklupčan u duploj spirali, pečat koji ostavljamo svojim trajanjem u vremenu, neizbrisivi svjetlosni trag izrastao iz ljudskih vrlina. U jednoj jedinoj suzi našega oka se krije cijela naša povijest, u toj kapljici se zrcali nebo, cijeli univerzum, u njoj je skupljen život naših praotaca, sva nagost naše duše, ranjivost našeg srca. Tu, na ovoj tvrdoj grudi mi živimo, tu smo svjetlost, tu smo da živimo ovaj, jedan jedini, ovozemaljski život i kada ga svjesno, slijedeći svoje unutarnje svijetlo, živimo, onda postajemo i ostajemo vječno svjetlo.