taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Montag, 22. März 2010

Mimikrija slobodne duše


Zaustavljena sam u želji da podijelim ono pročitano i naučeno sa članovima portala MAGICUS.  Zaustavila me je tajnovita duša koja se krije iza tek riječima ispisanih svjetlosnih zagrljaja koji mnogima znače sve, a tek neki se pitaju što za ime Boga znače ti multiplicirani svjetlosni zagrljaji koji u konačnici ne znače ništa do slova na zaslonu računala. Napustih svijet plavkastih vrijednosti, napustih svijet plavićastih svjetlosnih zagrljaja i ponovo uronih u onu svjetlosnu dimenziju o kojoj sam godinama pisala, u kojoj sam trajala i željela ju proširiti portalom Magicus.
Osjetih hladnoću, hladnoću ogrnutu sedmim velom Salome. Ostavih im na pladnju svoju "GLAVU" , željeli su moju "GLAVU", ali dobili su lubanju bez univerzuma misaono- osjećajnog u sebi, jer univerzum moje duše ih nije zanimao.  Krenuh "bezglavo" , ali puna unutarnje snage,  putevima istinske spoznaje sretnoga trenutka i osjetih slobodu, svoju u tom svijetu sputanu slobodu mišljenja. 
Danas sam slobodna, danas sam ponovo svoja, danas dišem punim plućima i želim vam pisati o mimikriji slobodne duše, o svjetlosnoj dimenziji koju spoznah i naučih osjećati čitajući knjige svjetsko priznatih znanstvenih poeta. Ne, neću vam slati svjetlosne zagrljaje dragi moji čitaoci jer svi mi živimo svjetlosni zagrljaj svjetlosne dimenzije u kojoj jednostavno trajemo i spoznajemo svatko na svoj način svoj sretan trenutak postojanja.



Čovjek je satkan od treperavih struna i njegovim tijelom se širi vječna simfonija satkana od struna iz kojih je zatkano tkivo univerzuma i mi u njemu. Pri rođenju osuđen, prstom anđela čuvara, na život pun unutarnje šutnje čovjek nečuje tu simfoniju, osuđen na samo trodimenzionalnu spoznaju, zatvoren je u špilji neznanja iz koje nazire samo sjene stvarnosti. Začahuren u svome ne znanju čovjek se često pita postoji li netko u očima tuđim, netko nevidljiv očima zamagljenim sjenkama zamučenog unutarnjeg sunca. Slijep za mimikriju svoje duše i gluh na sonatu svoga sna, čovjek traži istinu lutajući zvjezdanim stazama nedohvatnog mu kozmičkog beskraja. Prisjećam se vremena kada sam jezdila nebeskim vrancima ka zvijezdi pod kojom sam rođena i tražila utjehu u mjesećevim mjenama. To je bilo ono vrijeme nepostojanja u sebi samoj, vrijeme u kojem sam pjesmama pokušavala izraziti to u sebi nedoživljeno stanje duše, opisati taj čudesni pejsaž stihom koji je izlazio iz srca koje je odkucavalo samo svoje probne odkucaje.




Svjesna te činjenice zaustavih se jednoga dana na pješćanom žalu i promatrah veliko plavo more koje se na horizontu spajalo s nebom i nestajalo u beskraju, nestajalo u mojim očima, nedohvatnim širinama spoznaje. Vidjeh pjenu satkanu od vrtloga u kojem se krije duša oceana, osluškivah šum valova i more mi je kao velike orgulje sviralo sonatu o snu, u kojem se krije istina njegovog postojanja. Leptirasta galija iz mojih davnih snova je nestajala ne horizontu i ja spoznah da je prostor uistinu zaobljen, dotaknuh veliki nebesku pticu koja mi je potvrdila da se u njoj kriju sve ptice svijeta, da se u tom sretnom trenutku spoznaje krije cijeli svijet..
Ta slika još uvijek iskri pred oknima moje duše, kapljice velike vode blješte pod suncem i spajaju se sa strunama zraka koji udišem. Nad velikom vodom titra podne i ja odjednom vidim treperave superstrune i pričinja mi se da čujem simfoniju univerzuma. Veličanstvenost tog trenutka uvijek u meni budi želju da osjetim i moje, rođenjem utihnule, tonove, da čujem život u sebi, da susretnem onog nekoga, kojeg sam godinama tražila u očima tuđim.
Spuštam se na topli pjesak, zatvorenih očiju i opuštena se predajem suncu, zvukovima vjetra i morskih valova, mirisima mediteranskih trava i čempresa. Podne traje i iako se oko mene baš ništa ne događa ja ne osjećam dosadu. Osjećam lakoću postojanja i tijelom se širi nešto čudesno, čarobno, neopisivo, ali to nešto je samo moje, to je onaj netko očima nevidljiva, netko neznan, a srcu zna, to, dosad bezimeno nešto, nazivam ugoda. Ugoda mog postojanja u sretnom trenutku i njegovoj moći koja mi odaje istinu o mimikriji moje snene duše.
 
http://umijece-vremena.blogspot.com/

2 Kommentare:

Anonym hat gesagt…

tako je to, jer si bila i još uvijek si ispred vremena, nerazumljiva običnom mozgu, jer te nitko nije razumio... ti si pisala tekstove je malo njih razumjelo, a ono nešto komentara što bi se slilo ispod tvojih tekstova, su - većinom bile riječi neadekvatne tvojim tekstovima… I što je najvažnije, uvijek pišeš autorski tekst, ne kopiraš, ne prepisuješ, ne stavljaš tisuće kopija, a niti jedan original sebe, niti jedan svoj originalan tekst, kao što to mnogi čine…

da se vratim na početnu misao: draga moja, tebe jako malo ljudi razumije... kad čitam tvoje tekstove, moram se fokusirati na njih, moram pročitati čak i nekoliko puta... jer to su izričaji koji nisu svakodnevni, carski izričaji koje malo ljudi može sustići ili koristiti....
vjerojatno se ljudi pitaju, odgonetajući "a što li je to ona htjela reći?", i onda joj se javi "Eureka", samo kod nekih je to "Hejureka" i misli se da se shvatilo, a nije!

eto, draga moja, mislim da sam dobro detektirala "tvoje stanje" na magicusu...jer oni tebe uopće nisu razumjeli, a ono što prosječni ljudi ne razumiju - odmah osuđuju i odbijaju, tako da se ja uopće ne čudim nekim stvarima.
Eto, puno sam razmišljala o tom (k)linču između tebe i magicusa i mislim da sam postavila dobru dijagnozu.

Unknown hat gesagt…

tvoj komentar je melem za mimikriju moje slobodne duše. Divno je čitati ovakve misli nakon svih onih optužbi koje sam čitala na portalu. Divno je osjetiti da Salome svojom mržnjom ipak nije uspjela sve obmanuti, da je svoj sedmi veo uzaludno skinula i prodala dušu za sitniš. Moja duša je slobodna, zauvjek slobodna u sretnom trenutku istinskog postojanja u svjetlosnom zagrljaju dimenzije u kojoj već godinama traje. Hvala ti draga sjenko, hvala ti da postojiš jer ti si najljepši cvijet koji dobih na dar zahvaljujući Magicusu.....