taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Mittwoch, 17. März 2010

U gradu sanjajućih knjiga.


Čudesnan se prostor pred očima snenim, u vječnoj svjetlosti bez tmine, u ovom čarobnom trenutku, u nekoj još nečuvenoj melodiji sreće iskri. U velikoj praznini punoj sjenki srebrenkastih krila, nazirem ples neumirućih duša, vidim zagrljaje njine sa svijelosti bijelom, a iz materije snova izranjaju svjetlucave iskre dijamantnog sjaja. U tom gradu se snovi slobodno kreću, vidljivi u svojoj smirujućoj ljepoti, snovi drevnih knjiga, snovi o ljubavi i ljudskoj dobroti. Vidim poeziju, eseje i utopije drevne, vidim bajke, legende i ljubavne priče ispisane zvjezdanim alfabetom, slovima koja nisu slova nego treptaj zvjezdanoga praha, ritam srca koje zvjezdanim stazama jezdi, slova osjećanja, glazba trepravih duša što se gradom snova širi. To su slova kojima se služe samo odabrani pisci, slova kojima srca pišu, slova koja se u sanjajućim knjigama kriju, slova koja skladaju melodiju sanjanih balada, slova koja iz lakoće postojanja vriju, slova iznikla iz pješćanoga sata, slova puna mjesećevih sonata.
Stojim pred portama grada sanjajućih knjiga, čujem misli, čujem smijeh, čujem pjesmu, cvrkutanje ptica i veseli romor, zujanje treperavih duša što se roje i mirišljavim medom limunova cvijeta daruju svakog tko zakorakne u carstvo spokojstva, ljubavi i sreće u zagrljaju svjetlosti bez tame, svijetlucave sjenke neviđeno lijepe.
Grad sanjajućih knjiga se preko sedam brežuljaka satkanih od zlaćane boje širi. Kristalna se kupola u beskraj uzdiže i sa svih strana duša sunca u grad stiže. Opojan miris limunova drveta se mješa sa mirisima mora, lavande, oleandra i prastarih pinija.
Vidim zemlju svu na dlanu, vidim sjenke duša, vidim ih kako oko vatre sjede i zajedno ka nebu šalju poruku vječnoga mira. U plavićastom svijetlu zaigranih snova naziru se utopije drevne, otok na kojem vrijeme bdije, Atlantida koja svoj san snije, grad sunca što ljubav zrači sjedinjeni u ovom čudesnom gradu satkanom od sanjajućih knjiga.
Koračam zvjezdanim stazama do hrama u kojem ljubavni san na morskim orguljama odu mladosti svira. Dotaknuta toplinom koju duše knjiga zrače ulazim u svetu građevinu da osjetim miris tamjana kojim san dobrote na oltaru život u ljubav pretvara. Nad oltarom se sunce s oblacima igra, razbija oluje, zaustavlja buru da u gradu snova suze neba kao dijamanti vječno u snovima blješte, da sanjajući pupljci u san o ljubavi izrastu, da se mirisi sanjajućih knjiga mirisom drevnih šuma ovim snenim gradom šire.
Osluškujem i u lahoru nježnom čujem zvjezdana slova, osjećam ritam sretne pjesme neba. To zvijezde, mjesec, sunce čarobnim slovima pišu baladu o gradu sanjajućih knjiga i slave ostvarenje davnih utopija i sjedinjenje svih duša svijeta u ljubavi, spokoju i miru.

Keine Kommentare: