Kao da sam otvorila Pandorinu kutiju.....

Moje tijelo postaje Alisin svijet zrcala. Sunčeve zrake, dodirujući moje misli, se lome i osvjetljavaju mi put ka ostvarenju umijeća pokreta. Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost. Tu u svijetu kristala mog malog univerzuma otkrivam čudesna prostranstva mog istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. Iza spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih. Moj utjelovljeni um, satkan od sitnih struna još nedokazanog, najsitnijeg djelića atoma, superstrune, treperi na tragu sunčeve zrake koja osvjetljava sva moja proživljena stanja. Koračam zvjezdanim stazama moga malog univerzuma i prepoznajem tugu, strah i bol u jednoj sjenom zatamnjenoj zvijezdi moje duše. Sa druge mi se smješi sreća okrunjena svjetlucavim prahom u kojem spoznajem bujicu mojih misli. Misaona prašina se širi prostranstvima uma i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje. Vidim materiju sna, iz koje kao lava sukljala moja životna energija, ostavlja za sobom blještavi trag moje prošlosti, prelazi u različite geometrijske oblike i ja vidim ponovo kristal u kojem naslućujem moje tijelo u pokretu. Sunčeva svjelost se u kristalu prelama i svaki djelić tijela svjetluca istinom svog postojanja. Moje misli grle trag svijetla i sljubljuju se s treperavim strunama uma, postaju energija, tijek koji se iz trenutka u trenutak nadopunjuje i mijenja.
Zvjezdice blješte, na njima se smjenjuju osmijesi svih mojih lica. Misaono "Ja" me poziva na oprez, emocinalno mi pokazuje još neosvjetljeno zrcalo mojih podsvjesnih stanja, a egoistično pruža ruke ka suncu. Jedna nova misao slijedi njegov trag i ja odjednom vidim sjene mojih već zaboravljenih strahova, neisplakanih tuga i neproživljenih sreća. Kao da sam otvorila Pandorinu kutiju iz zvjezdanog traga jedne zvijezde padalice poletješe prema meni svi moji davno zatomljeni osjećaji i isprepletoše se sa strunama uma.
Izrazi njegovih lica, u zrcalima, se mjenjaju. Vidjeh suze, grčevito stiskanje usnica, treperenje očiju, boranje čela i onda odjednom osmjeh na jednom jedinom preostalom licu, u kojem prepoznah sebe i u tom trenu osjetih da stvarno postojim u toj vječno nastajućoj materiji koju nazivam tijelo. Hrabro gazim nekadašnjim stazama straha i pretvaram ih u zvjezdane staze probuđene, prepoznajem sve njene sjenke, dok iz srca izrasta simfonija snova jer moje srce svojom nježnom rukom dodiruje božanske strune. Nebeski vranci me nose u carstvo vječnog sjaja, da na Kairosovoj vagi ostvarujem lakoću istinskog postojanja.

http://vrijeme-dinaja.blogspot.com/2007/06/to-je-vrijeme.html