taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Sonntag, 7. März 2010

Simfonija svjetlosti, mirisa i boja.

Prošetah galerijom slika Ljubice Pecigoš. Gledajući ovu sliku začuh simfoniju satkanu od svjetlosti, mirisa i boja. Uronih u lijepe uspomene, pa iako je ova slika nazvana "Jesen u parku Ribnjak" čarobna glazba u mojoj duši se miješa sa mirisima majskih cvijetova i bojama zalazećeg sunca iz vremena peozije ruža.


Miris je ponekad afrodizijak, a ponekad ubica ljubavi. Širi se kao svjetlost, prelijeva se u nijanse boja i tonove melodija, uvlači se u pore, probija kroz sve barijere naše svijesti, luta galerijom naših uspomena, dodiruje sjećanja, uranja u ocean pamćenja i zaustavlja se kao svjedok nekog lijepog ili ružnog trenutka proživljenog vremena. Nažalost među nama žive nesretnici, koji zbog nekih poremećaja u organizmu, bez dovoljno znanja o sebi samima i mirisima koje oko sebe šire, odbijaju ljude od sebe, šire neugodu, izazivaju gađenje, a da toga uopće nisu svijesni.
U svom dugogodišnjem radu sa ljudskim tijelom razvio se u meni, onaj arhaični dio mozga, mozak mirisa. Daniel Golemann, pisac knjige "Emocionalna inteligencija" tako naziva naše središte za spoznaju mirisa. Nedavno sam čitala u jednom stručnom listu o ispitivanju mozga, članak o središtu za njuh. Znanstvenici su uspjeli otkriti uzajamnu vezu djelovanja tog središta sa središtem za pamćenje i sjećanje. Iako smo se posjedovanjem i razvitkom svijesti uzdigli iznad životinja i zanemarili to središte, ono ipak djeluje i upućuje nas na pamćenje ugoda i neugoda. Osjećajući, pamteći i sjećajući se mirisa mi razvijamo emocionalnu mudrost u sebi. Miris nas čuva, miris nas brani, miris nas vodi, ubrzava i zaustavlja na postajama našeg životnog puta. Neki ljudi misle nosom, tvrde filozofi mirisa. Patrik Süskind je slijedeći tu filozofiju napisao roman "Parfem" koji je bio jedno vrijeme na prvom mjestu svijetskih bestselera. Pored ostaloga on u svojoj knjizi piše o simfoniji mirisa, nazivajući sudbonosni parfem "Amor i Psiha". Taj parfem je čudesna melodija koja kroz nos direkno ulazi u mozak i stvarala slike o ljubavanoj bajci iz antičkih dana.
Moj mozak mirisa rađa u meni osjećanje koje se širi tijelom, osjećanje koje nazivam melodijom mirisa. Ta simfonija satkana od svjetlosti, mirisa i boja, kao galija puna neprocjenjivog blaga, svojim lepršavim laticama jedri mojim tijelom i ponekad imam osjećaj da se nalazim u mirisnom dućanu u kojem žive oceani, šume, livade, arboretumi, ružičnjaci, lavandina polja. Mirisi se šire u meni i oko mene i ja se utapljam u toj čudesnoj kupki za sva osjetila, utapljam se u aromatičnom moru svih mojih tjelesnih stanja, mojih lijepih uspomena.
Ponekad se sjetim one mlade djevojke iz vremena koje nazivam poezijom ruža. Mirisi iz tog vremena još uvijek žive u meni, miris dunja crta sliku Rembrantovih boja, sliku spavaće sobe mojih djedova, miris sapuna me vraća u ona jutra kada sam se još snena spremala za odlazak u školu, a onda se sjetim i vremena prvih ljubavnih susreta u zagrljaju svježe opranog tijela, mirisa šampona u njegovoj kosi, čujem miris sutona koji se miješa sa trepravom svjetlosti zvijezda i mirisom pjeska na obali jezera sreće. Ta mlada djevojka je stajala u mirisnom dućanu svijesti, a duša njena je tek ćutila novo osjećanje, tu tajnovito mirišljavu duše njene hranu, simfoniju srca njenog, njene davne sanje. Unutarnjim suncem je obasjan Amorov hram, u srcu lijepa sjećanja na ljubavni zov, razigrana mladost i djevojački sram. Ona snena udahnu miris sazrijevanja i zakorači u života plam. Mirisi se šire, bude srce, kroz okna duše dodiruju uspomena žar miluju čula i nježno je unose u novi san. Pruža dlanove da osjeti tu tek naslućenu ljepotu, taj davno u svijesti sakriveni miris, da srcem vidi nježnost ružičnjaka i pomiluje tek procvali ljubičasti iris. Ljubav izranja iz sedefaste školjke na pješčanom žalu njenog postojanja i ona osjeća u duši se mirisna simfonija krije. Amor oblači njeno srce mirisom izvora sreće, miris ljubavi snene sada njeno srce grije. Zalutala u dućanu snova, ona sreću svoju nađe osjećajuć da latice uzdrahtale u oluji ruža njenu dušu hrane, da se sudbna njena u zvucima te čudesne simfonije krije, da mirisi iz oluje ruža uvijek i zauvjek njenu ljubav od zaborava brane.
Puno godina kasnije u jednom maju prošetah tek procvijetalim ružičnjakom. Miris majskih ruža me vratio u vrijeme koje sam poezijom ruža zvala, vratio me u zagrljaj mladosti, u zagrljaj ljepote davnih uspomena. Filozofija mirisa je čudesna mudrost našeg tijela, mirisi su kao zvukovi i boje, oni ostaju pohranjeni u dubini svijesti i u nekim sretnim trenutcima progovore jezikom naših neurona, zatrepere laticama cvijeća i pokrenu našu cvijetnu galiju oceanom naših uspomena i vrate nas davna snoviđenja.

2 Kommentare:

Anonym hat gesagt…

Prekrasan tekst! Vaznost mirisa oduvijek je bila priznata, od Prousta do Suskinda...

Unknown hat gesagt…

hvala na komentaru i sudjelovanju u mojoj simfoniji mirisa.