Svjetionik

Evo još jedna slika slikarice Ljubice Pecigoš, slika koja me je vratila u vrijeme koje nazivam vremenom oluje ruža, slika koja me je prisjetila na Hesiodova vrata pakla, slika u kojoj vidjeh sjedinjenje Rhone i Mediterana, vidjeh na obroncima snova hrid sa svjetionikom moje duše i osjetih dodire tajnovitog Mistrala. Jedino što mogu šapnuti u ovom trenutku uranjanja u davna snoviđenja je HVALA TI DRAGA NEPOZNATA UMJETNICE KISTA, hvala ti za ovo buđenje u davnim snovima, hvala ti za ponovno rađanje onog tajnovitog svjetla na svjetinoku duše, hvala ti na svjetlosnoj muzici koja se širi srcem i iskri na hridi našeg životnog oceana.

Bilo je to najljepše bezvremeno putovanje vremenom, putovanje koje traje uspomenama i sjećanjem. Obogaćeni susretima, uvjereni da nosimo u sebi cijeli svijet mi lutamo znanjem i živimo ljubav i volimo vječnost u trenutku. Ovaj trenutak ima tisuću lica i opasnost nespoznavanja njegovog istinskog sjaja nas prisiljava na stvarno trajanje u njemu. U njemu su zatvoreni pejsaži koji se prelijevaju bojama našeg pamćenja. Oko nas je ogromno more s kojim smo rođenjem povezani i ono je naša veza sa cijelim svijetom. Mediteran je kapija kroz koju odlazimo i kroz nju se ponovo vraćamo na početak sna. Na hridi stoji svjetionik, hram u kojem vjekuje ljubav i bdije nad putnicima zalutalim u olujama svojih snoviđenja. Iza njega se krije idilična uvala ribarskog sela, civilzacijom nedotaknuta tajnovita močvara, putujući cigani, livade pune lavande i razigranih konja, mala kavana i njeni pjesnici i slikari, isprepletene istine, mitovi i legende skupljeni u ovaj trenutak koji traje već milionima godina. Željeli smo stići do srca zemlje kojom se širi mistral i već svojim imenom stvara prirodu i klimatske uvjete, jedinstvene i drugačije od drugih, mistral vjetar Mediterana, vjetar koji ljudima mjenja raspoloženje, nepoznata Muza koja dotiče pjesnike i stvara himne sebi u čast. Gledamo svjetleću zvijezdu na vrhu hrama, blještavu zvijezdu čija se svjetlost mješa sa svjetlošću zalazećeg sunca i zvucima vjetra. Ovdje na hridi nas dodiruju nježni dlanovi tajnovitog boga Eola, pričinja nam se kao da je zatvorio sve zle vjetre u ostavio samo Mistral da našu leptirast galiju provede kroz vrata pakla i uvede u dolinu zelene rijeke. Osluškujemo njegov šum, a on slobodan i sam, bez čamca i jedra, lebdi nad morem i čisteći nebo oslobađa nam put u dubinu sna. Uskovitlane iskrice svjetlosti sa svjetionika prosipa kao tepih ispred nas i mi nošeni njim poput leptira lepršamo između iluzije i stvarnosti, plešemo božanski ples, sjedinjujemo sa svjetlosnom muzikom univerzuma i gradimo mostove ka beskraju sna. Naša stvarnost je bezimeni grad na lagunama, naš grad, biverzum u univerzumu, željeznička stanica, vinogradi, polja lavande, pješćana plaža, dolina zelene rijeke. Osjećamo dionizijsku razuzdanost trenutka, pijemo nektar sa tek procvalih ruža, opijamo se mirisima koje nam donosi Mistral, slijedimo tonove svjetlosne muzike svjetionika naših duša da ne potonemo u monotoniji života.

http://umijece-vremena.blogspot.com/