taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Samstag, 6. März 2010

Suton i poetičnost jednog sna.

U pastelnim bojama ove impresionističke slike slikarice Ljubice Pecigoš nazirem moj davni san. Čudesna je snaga njenoga kista koja u meni budi tužna sjećanja na vrijeme kada je domovinom bjesnio rat, kada sam dušom i srcem sudjelovala u nečemu u čemu nisam mogla fizički prisustvovati. Pisala sam pjesme i sva svoja razmišljanja pretvarala u osjećaje koje nisam slikala nego slovima snova stavljala na papir. Tako je iz tuge, očaja i straha iznjedrena bajka koju nazvah "Requiem gradu".


U tišini uvale moga djetinjstva se nebo rumenilo znakovima ljubavi. Izgledalo mi je kao da su gnjezda iz kojih su izlijetali jahači apokalipse nestala, kao da ih je zameo vjetar tek probuđenih želja. Vidjeh misao o ljepoti života isprepletenu u svjetlost koja je bdjela nad rodilištima.San se, kao velika svjetlost nedefiniranih boja, spustio nad izgorjelu zemlju. Na pozornici života snenost odvodi puk u neki novi svijet, u kraljevstvo metafizike gdje on susreće anđele i demone, svoje rađanje i umiranje u zagrljaju apsolutne ljubavi. Stvarnost, proizašla iz maglovitog oblaka sna, je najljepši poklon koji nam je sanjar ostavio. Naučivši od njega opraštati, ja danas ulazim u astralnu dimenziju svjesti i živim san istinskog sanjara. Tek sada spoznajem da se zaistinu može i budan sanjati i da to onda nije debeli pokrivač noćne tame, nego koprena isprepletena od jutarnjih mirisa. U njoj osjećam kako najdublje skriveni, do sada nespoznati unutarnji strahovi postaju činjenice s kojima se mogu hrvati. Tako se oslobađam još jednog dualizma, san i java se organski spajaju u trenutak u kojem trajem.
Mjeseče,moj sneni ljubavniče!Sanjajmo noćas u snu sjedinjeni. Noćas me dragane dodirom ne budi. Duša moja, tvojim sjajem ogrljena. U nezemaljskom kraju izgubljena. U kraljevstvu ljepote mi spokoj nudiObasjava me srećom, ljepotom me krijepi,Vatreno plavičastim sjajem za zlo slijepim. Mjeseče!Moj drevni sneni ljubavniče, tvojim zagrljajem budiš ono davno znano, puteve kojima se duša u ovo tijelo vraća slatkoću postojanja, zagrljaj rijeke ponornice, dok more života nudi okus vrulje s naznakom slano, duša moja grli svjetlost tvoga bića i s ljubavlju slatkasto- svjetlosni zagrljaj uzvraća. Mjeseče!Moj drevni ljubavniče, zagrli me lavom vulkanskoga sjaja, plavetnilom nebeskoga zmaja, zvjezdanim krijesnicama bez kraja, putokaz na zvjezdanim stazama, na Svemirskom beskraju raskršće, u nepostojanju trenutak istine mi budi, jer kad uhvati me luđačko- ljudski nemir ludi u zagrljaju tvom osjećam božansko uzašašće, sretna osjećam da me ljubav u svakom sutonu snovima snubi. Mjeseče! Dragi moj sneni ljubavniče!Hvala ti na svjetlosnom zagrljaju iz kojeg izrasta moj vječni ljubičasti san! Budeći se, ja nastavljam živjeti taj trenutak i svjetske granice se gube, a onaj, do sada tako skučeni horizont, moj mali svijet zatvoren u potkovicu nacrtanu na globusu, dobija za mene drugo značenje. Slika mlade žene očiju boje svitanja postaje misao koja me spaja sa sanjarevim snom, sa sutonom koji najvaljuje rađanje novog, ljepšeg sna. Bijela golubica me nosi u plave daljine gdje susrećem božanstva koja su prisustvovala njenom rođenju.

Keine Kommentare: