Prvi poljubac

Bilo je proljeće. Stajali smo na obali jezera sreće i gledali oblake u kojima smo naslućivali oluju srca. Nebo se plavilo nježnošću nezaboravka, a zrak je mirisao probuđenom prirodom. To je bilo ono zadnje proljeće pred naše završne ispite u gimnaziji. Do toga dana smo bili samo djeca koja su se prestala igrati i počela osjećati promjene na tijelima i u srcima. Stajali smo prvi puta šuteći, prvi puta su riječi izgubile značenje i snagu. Čekali smo suton da vidimo kako se oči neba zrcale u našim očima. Proljetni povjetarac je dodirivao naša uzbrkana srca. Zadrhatala sam. Njegova ruka se spustila na moje rame. Pogledi su nam se sreli, drhtaji pojačali. Spustio je svoje čelo na moje. Osjetih njegov dah na obrazu. Trenutak je prešao u vječnost. Osjetih njegove ruke na ramenima, dlanovi su krenuli ka vratu i završili u mojoj kosi. Prvi put ne razmišljajući podigoh svoje ruke i dotaknuh njegova leđa. Njegovim tjelom je strujio isti drhtaj koji sam osjećala u svome. Zaustavli smo dah da prekoračimo granicu djece u nama. Njegovi dlanovi se spustiše ponovo na moja ramena. To je bio stisak koji je moje srce uzdigao u grlo. Zabacih glavu da mu vidim lice. Gledao me je očima boje sna i ja stisnuh dlanove čvršće na njegova leđa. Tijela nam se dotaknuše u zajednički drhtaj i ja zatvorih oči. Što osjetih u tom trenu? Njegove ili su to ipak bile moje usne pune okusa zrelih trešanja, pune do tog trena nepoznatih drhataja, pune bisernoga sjaja, pune ljubavi? Osjetih lakoću postojanja, osjetih kako gubim težinu, osjetih snagu u nježnosti tog prvog zagrljaja i odlepršah ka onoj tajnovitoj zvijezdi koja nam se smiješila ljepotom novog sna.