Sanjajući......

Sanjajući grčeve u srcu, pitala sam se u snu i između dva sna: Što bi za mene bila milost neba i zašto ja to tražim? U mom srcu su se otvarala vrata i kišni vjetar je prelazio prag, a krošnje su ječale i gorile, pod mojim koracima, razmišljala sam prisjećajući se stiha dragog mi pjesnika. Imam riječi i doline na usnama, doline i sunčane brežuljke i sjećanja u nepostojanim maglama. Imaš li još kovčežić s milion rumenih marama za njega? uptah samu sebe stihom. Davala sam mu ih jednu po jednu ili hiljadu po hiljadu, žaleći da ih nemam dovoljno za njega. Sanjajući o putu što se penje do puteva što se križaju na nebu, stresla sam se u snu i zavapila između snova:

Koliko milja, koliko još dana i godina? Ljubav je mladić s atletskim tijelom i očima boje svitanja, mladić čije lice srećem u snovima i nosim u sjećanju do sljedećg sna. Oslušnuh, mjesec je ljupka žena, samotna žena, izgubljena u srebrenoj odjeći, izgubljena u srebrenom haljetku cirkuske jahačice. Oslušnuh vjetar i začuh baladu o izgubljenom vremenu i prisjetih se da je mjesec utvara koja me sputava u buđenju. Pokuašavala sam se jezikom Sandberga probuditi iz snova u kojima sam bila čuvarica mjesečeva hrama, iz snova u kojima sam lutala nedohvatnim zvjezdanim stazama i osluškivala svjetlosnu muziku sa dalekih oaza davnih snoviđenja. Za ljubav nisu potrebne daleke oči neba, ona je tu u nama, ona je lijepa u svom nastajanju, ljubav je uzdrahtala jahačica unutarnjim svemirom, ona, samo ona može probuditi usnule zvijezde na nebu duše. Osjećam srce i znam da još uvijek imam krv, znam da imam dušu i da nosim zvijezdano nebo u sebi. Ulazim u pustolovinu osjećanja osjećaja, pustolovinu iz koje više neželim izaći.