Volim čovjeka, volim svakog čovjeka u čovjeku, volim čovjeka jer čovjek je uistinu jedini smisao ovozemaljskog života, volim čovjeka jer posao kojim se bavim je ljubav prema čovjeku. Dok lutam virtualnim svijetom i čitam pjesme o paralenim univerzumima, o drugim galaksijama u kojima se susreću anđeoska bića, o zagljaju šuma, o vilinskom svijetu dobrote i snova osmijeh mi se širi iz srca i zaustavlja na licu, sretna sam jer postoje srodne duše u ovom čudesnom univerzumu. A kada u paralelnom univerzumu iste duše čitam o zloduhu u čovjeku, pjesmu posvećenu čovjeku siromahu, pjesmu punu pretnje i nekog neobjašnjivog straha tada se osmijeh gasi, obuzima me čudesan osjećaj, osjećaj neugode i nerazumjevanja, osjećaj kojeg se želim brzo osloboditi.
Napisah davno odu ČOVJEKU.
Čovjek, to čuđenje u svijetu, u njemu iskra sveta leži, duša njegova, čudotvorca sjajem, blješti u noći vječnim snom zagrljena ka izvoru snova teži, osvijetljava pute da sretan bujicom života kroči. Čovjek, ta krijesnica mala u polju nebeskoga sjaja, rođen da fokus fokusnoga sjaja srcem sije, da u mu duša u beskraju svemira nema krajada ljepotom njenom svoje i tuđa srce grije. Čovjek, prestrašen od sjaja lažnih dragulja nekad ne osjeća unutarnju snagu, tuga mu se strašna u misao došulja, ali Kairos ga poziva na života vagu. Čovjek nekad nezna da na dlanu svoju sreću nosi, dok mu Kairos pramen svoje kose nudi beskraj i ljepotu snova u božanskoj kosi, trenutak istine koji mu u duši ljubav budi.
http://sto-je-zivot.blogspot.com/2008/01/o-srei-i-ljudima.html
Mi rođeni u zenitu sna, na granici između dva neba, kao da smo, pri traženju istine početka, osuđeni na lutanja mitovima i legendama.
Sanjajući početak shvatih da smo se priklonili sjaju onih figura koje su najljepše izražavale zanose sna. Mistični dragulj, vrijedan i nedohvatljiv, sakriven u tami dalekog neba, blješteća aureola dobrote i straha je postala naša sudbina.
Stoljeća su tekla nepovratnom rijekom naših zabluda. Cijeli naš život je bio trčanje za suncem koje je svoj najljepši sjaj poklanjalo zapadnom nebu. Zaboravili smo da svjetlost dolazi sa istoka, da je i Europa kćer podneblja izlazećeg sunca. Nekom čudesnom igrom sudbine smo se našli na granici između svijetla i tame, u zenitu velikog svjetskog sna. Nesigurni u porijeklo nismo mogli spoznati ljepotu koja se, kao svileni tepih satkan od milijuna čvorova prostirala ispred nas.
Možda zbog toga, jer smo se odrekli vjerovanja u početak, mi lutamo snovima i tražimo istinu i veličamo postojanje i borimo se za priznanje.
Danas kada Europa odlučuje o našoj budućnosti ja se prisjećam sna i u mislima vraćam u djetinjstvo. Stajala sam jednog davnog proljeća na vrhu planine, koja je izrasla između dva neba i očarana davnim pričama ulazila u vilinski svijet i tražila izvor vjerovanja. Sunce na izvoru otvara kapije svijeta koji sam zaboravila. Geografija mog rođenja me prizemljava na brdovitom poluotoku.
"Prejasna Danice, ti koja tražiš sunčevu putanju božice ljubavi, okrijepi svitanjem razum moj......." prizivam jutrenje u sebi.
Tada čujem glas neba.
"Jur ni jedna na svit vila, lipotom se već ne slavi............" pozdravljaju me zvjezde svitanja i sunoćavanja.
Sjećanje na djetinjstvo i vilinski svijet se izmješa s ovim snom koji sada sanjam. Pomješaše se biblija, mitovi i pjesme sa znanjem i nestade granica među epohama.
"Stojiš na mjestu s kojeg je naše pleme ugledalo vječnost i beskonačnost dugogodišnjeg sna." pričao mi je djed legendu o dolasku prvog plemena u uvalu Mediterana.
"Tada se Bog odrekao dijela svijeta, koji je želio zadražati za sebe, i poklonio ga davnom plemenu iz kojeg smo svi mi rođeni."
Proljeće prolazi i sunce ostaje dulje nad uvalom i najavljuje dolazak ljeta.
"Ovdje je Olimp mojih praotaca. Na vrhu planine u zlatnom oblaku počiva naše davno vjerovanje." pomislih prisjećajući se legende.
"Pođi niz planinu, dolje je tvoj život. Tamo se moraš probuditi." začuh glas u vjetru.
Zaustavih se u trenutku buđenja podno planine i začuh u vjetru glas istine.
"Ovdje ćeš pronaći ključ prapočetka postojanja. Ovdje se sjedinjuje nebesko i zemaljsko carstvo u kojem si rođena."
"Kako ću to osjetiti?"
"Zatvori oči i uši i gledaj i slušaj srcem."
Poslušah vjetar. S vrha planine se k meni spusti neki nepoznati osjećaj.
"Što li je ovo što osjećam?" pomislih
"To vi nazivate anđeosko - ljudsko poklapanje, ali to je dokaz i obećanje u isto vrijeme." glas je dolazio s neba.
"Dokaz i obećanje?"
"Dokaz da je tvoja misao došla s neba i obećanje da ćeš se kao misao jednom ovamo vratiti."
"Zar je ovo središte svemira?"
"Ovo je središte kotača u kotaču svemirskog vremenskog stroja. Ovdje ćeš čuti misli svojih pradjedova i prepoznati dobre duše umrlih očeva." glas je postajao simfonija univerzuma.
"To su anđeli." sjetih se priče o anđelu čuvaru.
"To su vile i vilenjaci, oni su znamenja tvoje prošlosti."
Zatvorih oči i počeh budna sanjati.
http://sto-je-zivot.blogspot.com/2008/01/univerzum-umno-osjetilno-osjeajnog-u.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen