Dok tijela naša umorna od proteklog dana smiraj u postelji traže, a misli uzdrhtale željom za snom s mjesečinom u bezvremenost beskraja hode, neka ruka tajna te zlaćane zrake u spiralu slaže da u vječnoj vrtnji do uzglavlja moga stižu samo one strune koje milovanjem svojim moju dušu nježno snaže. Ponekad osjećam kako se sjedinjujem sa tim nebeskim vrtlogom sa valovima vječno titrajuće, vječno nastajuće, vječno održavajuće, vječno izrastajuće duševne slobode. U noćima takvim, u sanjanoj sreći izrasta trenutak, budnost moja opijena mjesečevim sjajem sanja tajnovito uzburkano more, vjetar juga, iznenadnu buru u života čaši, a srce kao sneni lutak dušu moju tim zlaćanim tragom tragom slijedi do svitanja nove ljubičaste zore. Sjenka duše moje uvijek na svilenkastom uzglavlju bdije, ta vječno vjerna, snova mojih straža izrasla iz prastarog zlaćanog vretena, a uzdrhatale niti se na putevima zlatnog reza kriju, u zvukovima nebeske harfe, u svjetlosnom zagljaju neba i svojom tišinom uspavljuju lako ljudska srca snena. Zlaćana spirala nas sjedinjuje sa portama svemirskoga početka, sjajem njenim jačamo kadenu davnih priviđenja, sidrimo se u njedrima dobrog, starog znanca, slušajući melodiju davnih snoviđenja. Ljubav, sreća, boli, tuge, rastanci i susreti na zlaćanom tragu, čarobni tepih satkan od čvorova iskričavog tkiva, dinamika drevna, dobra stara slika rađanja ljepote, iskrenja dobrote, sklad u neskladu simfonije boja, neprekidni Apolonov ples sa Muzama vječnoga umijeća, svjetlosni zagrljaj vremena, ta nezausatvljiva lakoća postojanja, stazom zlaćane spirale u bezvremenosti naših duša sjedinjena.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen