U dalekoj zemlji, u snovima davnim, uronih u čaroliju iz zrcala svijesti. Na velikoj pozornici svjetskoga teatra, čudesnoj sceni satkanoj od niti svjetlosti i sjene, čudesne staklene kuglice se množe, lepršaju, a u njima se iskri igra unutarnjeg svijeta. Promatram taj vilinski ples anđeoskih bića, osjećam u njima se krije snaga koja dušu od tuge, nesreće, umora i bolesti oslobađa, snaga koja srce u zdenac života pretvara, u vrulju koja vječnu mladost rađa. Svjetlost, ta čudesna izlječiteljica svojim zagrljajem miluje otvorene rane, osjećanje boli pretvara u osjećaj miline, hladnoću u osjećaj topline, vručice u osjećaj svježine. Sve te svjetlosne iskrice moje snove kroje, smiješe mi se svjetlosna bića kojima sam dodirom srca udahnula dušu punu spokoja, ljubavi i mira. Ta čudesna vojska, branioci snova, čuvari lakoće moga postojanja, taj čudesni ples svijetla i sjene leprša iza zrcala svijesti na pozornici mojega sretnoga trenutka, igra slična igri pjenušavog vala i kristalnog oblutka. Promatram tu igru punu znanja, ljubavi i vjerovanja, igru moga duševnoga zdravlja garde koja o vječnoj pobjedi nad bolesti sniva. Tu u sjenki moje duše snene ne postoji sukob lažnih ideala, tu vjekuje ljubav koja pokreće ta mala bića i upućuje ih da iz uvjerenja i svoje dobrote na portama moga života stoje. Gledam srcem tu, dušom zamišljenu, čudesnu predstavu pod svjetlima duše, osluškujem i čujem šta mi šapuću te dobročudne sjene, čujem uskovitlane misli tih lepršavih bića: "Ova predstava već stoljećima traje, uvijek ista samo druga lica, na koncu iznjedrena u mnogim dušama koje snivaju još nedosanjani san o vječitom zdravlju i slobodi čovjekova tijela."
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen