Sa dalekog još neodkrivenog izvora, iz jezera na vrhu svijeta istiječe žuboravi potok trenutka i postaje bujica, tajnovita rijeka vremena koja se slijeva u ocean bezvremenosti. Promjenimo tijek te čudesne rijeke. Zamislimo da tisućljećima stojimo na njenoj obali i promatramo kako ona pored nas protiče u prošlost. Njen izvor je skriven u točki gdje će se možda jednoga dana susresti naša svijest sa svijesti univerzuma i mi ćemo se vratiti u bezprostorno- vremeni svijet, postati opet njegovo svojstvo i tamo vjekovati. Ostanimo na obali rijeke, jer krenemo li nizvodno vratit ćemo se u prošlost i uploviti u kaos iz kojeg smo nastali ili ćemo se izgubit u vrtlogu nastajanja energija i možda promjeniti tijek našeg života. To neznači zaboraviti prošlost, nego jedino što možemo, ono što je uistinu u našoj moći, je izdvojiti trenutak i svjesno spoznati njegova svojstva i vječno biti okrenut prema izvoru. Stojim u zenitu i ulazim u vodu, sljubljujem se s kapljicama, uranjam u trenutak i dozvoljavam rijeci vremena da me nosi ka delti sjedinjenja. Da, to je klasična spoznaja vremena, ali ja želim više, želim se vratiti izvoru, želim uploviti u bezvremenost koja u sebi skriva sve još neriješene zgonetke spoznaje, želim nemoguće učiniti mogućim. Rijeka bez povratka teče, odživljeni trenutci nestaju iza mene, a ja u sebi osjećam sreću postojanja, osjećam čudesnu moć sadašnjeg trenutka. Ljepota tog osjećaja se krije u nadanju da će nove kapljice blještati još ljepše iako će biti drugačije boje, da će vječno svjetliti ljepotom izlazećeg sunca. Okrenuta prema zalazu sunca, svjesna da zenit života polako prestaje, da je jutrenje samo lijepo sjećanje, ja se kupam u dolazećim, uvijek ljepšim, uvijek blještavijim kapljicama nadolazeće vode.
Pred mojim unutarnjim očima se podiže zavjesa iza koje se krila pozornica moga života. Život satkan od trenutaka me pozva na svjesno sudjelovanje u toj velikoj gala predstavi. Trenutak se budi, vidim njegove konture, osjećam njegovu snagu, prelazim rampu i postajem sudionikom vremena. Moje misli, osjećaji i spoznaja se stapaju u dramu koju svijesno živim. Dinamika misli postaje koreografijom trenutka, a osjećaji plešu svoje gluho kolo. Reflektori svijesti otkrivaju sve skrivene uglove pozornice, podsvijest razgolićena i posramljena oblači blještavu haljinu spoznaje. Odbacujem sve ono što mi čisti razum diktira, svo namjerno uljepšavanje, zaboravljam hotimične i tražene slike i poštujem tijek kapljica te ogromne vode. Neposrednošću djeteta promatram svoj svijet i zamišljam se kao čuvaricu izvora, vidim se u odori one koja je došla sa zvijezda i najavila rađanje ljubavi, vidim majku moju koja mi je udahnula ljubav. Trenutak sjaji, u njemu prepoznajem ljubičaste cvijetove koji se izdižu iz te pjenušave kupke i osjećam kako odjeljujem prazninu i pokretom je pretvaram u čipku boje sedefa, prostor- vrijeme s kojim se sljubljujem i postajem stvoriteljica ovog sretnog trenutka.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen