U gradu leptira i ruža...

Treperavo misaono zdanje, simfonija neba,

nevidljive strune iz davno sanjane priče

čarobnjaka snagu srce moje treba,

da srećom sretno jutru kliče.

Gondže nježnih struna, lepršava nebeska lađa

izranja iz oceana snova kao davna sjeta

jedna drevna žudnja se u meni rađa

vizija ljuveno odsanjanog svijeta.

Blješti hram ljepote, oltar novog svijeta

ljubavni žrtvenik od kristalnih niti

čarobna ruka laticama cvijeta,

miris đula moju dušu kiti.

Titraju strune moga leptirastog grada

u njem iskri sreća, on srećom diše,

u ljepoti tog božanskog stada

duša istinu o ljubavi piše.

U dubini snene duše grad od ruža spava,

budi ga dah srcozorja, jecaj tišine

rukom žudnji požnjevena trava

mi daruje ćulnost miline.

Budili smo se sretni u gradu leptira i ruža, u đulistanu sna. Sa latice mirisnog gondža, iz kapljice rose se iznjedrila tajnovita ljepota i mi u tragu sunca vidjesmo treperenje struna neke daleke, ali poznate svjesti. Trenutak vječnosti je počeo svoju igru s nama. Osjetismo vrtloženje svemira, oćutismo prostor- vrijeme u sebi i spoznasmo da to nije ono dobro poznato jutrenje u kojem je zidni sat otkucava šest puta i u kuhinji miriše svježe skuhana kava. Na granici spoznaje, u svijetu punom poznatih i nepoznatih mirisa, odzvanjali su tonovi tankoćutne melodije skladane drhtajima leptirovih krila i ja više nisam bila sigurna jesam li budna ili sanjam. Dobro poznate stvari oko nas, koje smo uvijek buđenjem sretali i svojom sigurnošću im nametali svojstva nepomičnosti, ovog jutra su bile drugačije. Toga dana vidjeh svitanje sklupčano u nepostojoće boje. Sunce je izranjalo na Levantu svijesti. Uzdizalo se  u vječnoj vrtnji nebeskog vretena, u spiralnoj dinamici svemira i tek se poigravalo sa kristalima spoznaje. Čudesna igra svjetla i tmine se pretvarala u alegoriju trenutka, u nijanse sunčana sjaja koji je svojim zrakama tkao sreću buđenja. Ljeskalo se veliko sunce u očima, igralo na trepavicama, palilo vatru u zjenicama i svojim zlaćanim dlanovima grlilo dan koji se spuštao blještavim kružnim ljestvama u naše duše. Na crvenom pjesku su ostajali tragovi naših stopala dok smo trčali da pozdravimo izranjanje čarolije iz bezdana noći. Toga beskrajnog dana u svjetlosti prepoznasmo boje nade i ljubavi dok se sunce njihalo na ljuljačci satkanoj od tkiva vremena. Sunce je tog jutra sjalo nepostojećim bojama i vatrom ljepote gasilo boli zatomljene u tvojoj duši. Leptiri su plesali svoj anđeoski ples i pozivali nas na slavlje ljubavi. Zagrlili smo sunčani trag sliven u tajanstvenu spiralu genoma tvoga života, pozdravili dan zvonkim osmijehom srca i poželjeli dohvatiti kraj duge koja se iskrila iza horizonta jesenjih kiša.

http://umijece-vremena.blogspot.com/