Tugovala sa, predugo sam lutala sporednim putevima skrivajući se od života. Ljubav se šibana ledenim vjetrom istine, ranjavana hladnoćom stvarnosti, jutros uzdigla na pijedestal pobjede, doletjela ja kao bijela golubica na moj dlan i pokazala mi staze ka izvorištu ljepote. Promatram praskozorje na obzoru svjesti i čujem njen glas u vjetru ispred prozora,
Rađa se novi dan,
zgnječi tugu
i potrči uz rijeku,
ugasi oči neba,
otvori vrata suncu
da ne zalutaš
u slijepoj ulici proteklih dana.
Odluči se za život ljubavi moja, zavoli zalaske sunca i kišu i oblačno nebo i vjetar koji donosi suze, prihvati sve ove nepravde koje možda ipak nisu nepravde, živi ovu jesen da bi mogli zajedno doživjeti proljeće.
Tvoje oči,
dva zrcala snova,
tvoje oči,
dva vječna sunca,
moj život skriven
u vjetru tvoga osmjeha,
moja tuga gasi žeđ
na izvorima tvoje sreće
prekrstih se imenom
tvoje ljubavi.
U maglovitom oblaku tuge jutros nazirem pregršt ljepote između suza neba, ljepote koja nas uvijek iznova uzdiže iznad slabosti duše i strahova, ljepote koja nam daruje snagu kojom osjećamo novi trenutak i njegovu punoću. Danas prihvaćam u svoje i tvoje ime i bonacu i ovaj imaginarni horizont duše i čitam ljubav zapisanu na stranicama u knjizi našeg života. Ljubav je snaga, ona je tu, ona je uvijek tu ponekad skrivena u tvojim mladalačkim snovima, ponekad u mojim strahovima, a ponekad u tuzi zbog izgubljenog vremena. Ne plačimo više za prošlošću i uvelim ružama, pomorimo se s njom. Mi moramo naučiti voljeti i sjećanja koja bole, voljeti sve prošle trenutke, voljeti da iznemoglost nikada ne dođe, da u malaksalosti pripadanja sadašnjem vremenu ne izgubimo sebe. Jutros volim ove trenutke samoće jer oni život znače, volim ovu tišinu jer ona obećaje povratak snova, volim tvoju želju u sebi i moju u tebi, volim to veliko zrcalo u kojem vidim tvoje oči i sebe u njima. Za sve što će se ikada dogoditi u našim životima porivi i poticaji spavaju na našim dlanovima, žive u našim srcima, izrastaju iz naših osjećaja, trepere u našim glavama. Prijesjetih se trenutka, onog presudnog treptaja oka, kada u tvom poljubcu osjetih život sa svim njegovim opasnostima, a danas znam da je to moj i tvoj život, da je to ljubav koja u trenucima samoće hrani umorno srce. Ne moja ljubav, ne tvoja ljubav ljubavi moja, to je samo LJUBAV bez određenog oblika i zakona, bez traženja i uzimanja, bez svojstava jer je ONA sada u ovom trenu naše jedino svojstvo. Ponekada i nebo plače poezijom suza, tuguje za suncem, a moje misli dotaknute meduzinim dahom strahovima grade tamnicu. Tada odlutam obalom oceana snova. Tiho i elegantno, kao crna pantera, se spušta noć. Teške od kristala vremena vise ruke neba. A onda iznenada jedna zvijezda svojim padom dotakne tišinu. Upale se oči neba. Trenutak nove spoznaje, Kairos mi se nasmiješi starim snom. Oćutim da u meni postoji još mnogo toga neizgovorenog, pregršt onoga što ti još želim reči, a zrak zamiriše srećom.
Neka čudesna snaga se širi tijelom i ja osjećam sjaj sunca, u zrcalima svijesti vidim sva moja nesvjesna stanja. Ognjilom žudnji palim zapretene vatre i osjećam kako se plameni jezici šire vraćajući me u san.
"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen