Appasionatta sna...

Dok se svitanje bori sa ostatcima tame

i ona daleka svjetlost skida ljepotici noći

srebrnu haljinu

stojim na obali sna i

prisjećam se

njegove ljepote.

Zavoli dan u kojem se budiš

šapće mi mjesec na odlasku,

zavoli misli i sjećanja,

šapće mi sijač zvijezda

zaboravljenom muzikom tuge,

dozvoli srcu da diše,

šapće mi krilati konj

koji me je noćas

nosio u daljine.

Za ogoljelim granama starog graba

iskri se  ljubičasto svitanje.

Pred mojim snenim očima

izrasta zdenac života

s nasmiješenim Amorom

koji sanja.

Zavoli dan u kojem se budiš,

ruke sijača zvijezda

još uvijek prebiru po harfi

tiho, još tiše

zvuci tuge postaju cvrkut ptica,

miris jasmina pred mojim prozorom,

ljepota dana u kojem,

u kojem još snena

pozdravljam Danicu

i volim,

doista volim dan u kojem se budim.

 

 

Jednog davnog 26-og. studenoga, jedne danas skoro nestvarne godine smo uplovili u ljubičasti san koji još uvijek traje. Nažalost tada smo bili toliko uzbuđeni i sretni da smo zaboravili pozvati fotografa. Čini mi se da smo mi jedini bračni par koji nema niti jednu fotografiju sa svoga vjenčanja.

Jutros sam među suzama
boginje svitanja
pronašla ljubičaste cvijetove
osjetih miris ljubavi
i zaboravih zaustaviti snove.

Ljubičasti tepih
u predvorju jesenjeg dana
i tisuće zrcala u
mozaiku moje duše.
Volim te,
rečenica sa zakrpama,
otrcanost mašte?
ali je te volim,
kličem svitanju.
Volim te, odgovara mi Ljubav
i pita
u ime čega?
u ime prošlosti?
Ne Ljubavi
ja te osjećam kao svježinu
u maglovitom oblaku,
kao lijek protiv svih bolesti
koje nagrizaju ljepotu trenutka
Volim te.
zbog sjedinjenja uzbuđenja
i tišine
Volim te...
i to je knjiga o iskrenosti
bez korekture,
bez svilenog uveza.
Brevijar ispisan kišama,
milovan vjetrovima,
skriven od prolaznosti
u alejama želja
u krošnjama stoljetnih kestena.

Volim te...
to je knjiga ne procjenjiva,
pisana skupocjenim slovima,
materijom suza,
knjiga iskrenosti i želja,
bez početka i kraja,
bez cijene i
bez mjesta u knjižnicama.

Volim te...
u ovom ludom svijetu pohlepe,
svijetu nevjere,
svijetu zlih misli.
Volim te...
i nedozvoljavam paucima
da ispletu mreže oko snova,
da prašina oduzme
ljepoti trenutka sjaj i snagu

Volim te...
jer ti si san
iz kojeg se ne želim probuditi
dok u meni postoji žena i
bukti vatra početka.

Stojim na ljubičastom tepihu
u predvorju jesenjeg dana i
pozdravljam treperavu zvijezdu.
Venera izlazi iz
pjene tvoga pogleda
i smješi mi se.

Volim te...
šapućem suncu koje
ubija svitanje
kličem danu koji se budi
kličem u vjetar i
moj glas postaje
Narcisova ljubavnica
Eho ne umire,
eho se širi beskrajem
odlazi u vječnost
da se ponovo vrati k meni
u sumrak
kada na nebu zasja večernjica
čudesna Venera

ista ona s kojom sam ispratila jutro,
čuvateljica ljubavnog zova.
kličem sretna,
kličem tebi...

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

http://dinaja.blog.hr/2008/11/index.html

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=12563

Pripremi za ispis