taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Samstag, 26. November 2011

Appasionatta sna...





Dok se svitanje bori sa ostatcima tame
i ona daleka svjetlost skida ljepotici noći
srebrnu haljinu
stojim na obali sna i
prisjećam se
njegove ljepote.
Zavoli dan u kojem se budiš
šapće mi mjesec na odlasku,
zavoli misli i sjećanja,
šapće mi sijač zvijezda
zaboravljenom muzikom tuge,
dozvoli srcu da diše,
šapće mi krilati konj
koji me je noćas
nosio u daljine.
Za ogoljelim granama starog graba
iskri se  ljubičasto svitanje.
Pred mojim snenim očima
izrasta zdenac života
s nasmiješenim Amorom
koji sanja.
Zavoli dan u kojem se budiš,
ruke sijača zvijezda
još uvijek prebiru po harfi
tiho, još tiše
zvuci tuge postaju cvrkut ptica,
miris jasmina pred mojim prozorom,
ljepota dana u kojem,
u kojem još snena
pozdravljam Danicu
i volim,
doista volim dan u kojem se budim.
 

 
Jednog davnog 26-og. studenoga, jedne danas skoro nestvarne godine smo uplovili u ljubičasti san koji još uvijek traje. Nažalost tada smo bili toliko uzbuđeni i sretni da smo zaboravili pozvati fotografa. Čini mi se da smo mi jedini bračni par koji nema niti jednu fotografiju sa svoga vjenčanja.



Jutros sam među suzama
boginje svitanja
pronašla ljubičaste cvijetove
osjetih miris ljubavi
i zaboravih zaustaviti snove.

Ljubičasti tepih
u predvorju jesenjeg dana
i tisuće zrcala u
mozaiku moje duše.
Volim te,
rečenica sa zakrpama,
otrcanost mašte?
ali je te volim,
kličem svitanju.
Volim te, odgovara mi Ljubav
i pita
u ime čega?
u ime prošlosti?
Ne Ljubavi
ja te osjećam kao svježinu
u maglovitom oblaku,
kao lijek protiv svih bolesti
koje nagrizaju ljepotu trenutka
Volim te.
zbog sjedinjenja uzbuđenja
i tišine
Volim te...
i to je knjiga o iskrenosti
bez korekture,
bez svilenog uveza.
Brevijar ispisan kišama,
milovan vjetrovima,
skriven od prolaznosti
u alejama želja
u krošnjama stoljetnih kestena.

Volim te...
to je knjiga ne procjenjiva,
pisana skupocjenim slovima,
materijom suza,
knjiga iskrenosti i želja,
bez početka i kraja,
bez cijene i
bez mjesta u knjižnicama.

Volim te...
u ovom ludom svijetu pohlepe,
svijetu nevjere,
svijetu zlih misli.
Volim te...
i nedozvoljavam paucima
da ispletu mreže oko snova,
da prašina oduzme
ljepoti trenutka sjaj i snagu

Volim te...
jer ti si san
iz kojeg se ne želim probuditi
dok u meni postoji žena i
bukti vatra početka.

Stojim na ljubičastom tepihu
u predvorju jesenjeg dana i
pozdravljam treperavu zvijezdu.
Venera izlazi iz
pjene tvoga pogleda
i smješi mi se.

Volim te...
šapućem suncu koje
ubija svitanje
kličem danu koji se budi
kličem u vjetar i
moj glas postaje
Narcisova ljubavnica
Eho ne umire,
eho se širi beskrajem
odlazi u vječnost
da se ponovo vrati k meni
u sumrak
kada na nebu zasja večernjica
čudesna Venera
ista ona s kojom sam ispratila jutro,
čuvateljica ljubavnog zova.
kličem sretna,
kličem tebi...

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.






1 Kommentar:

Anonym hat gesagt…

Ti is jedina žena koja širi ljubav oko sebe i poklanja stihove ljubavi nesebično suncu,danu,svitanju,zalazu sunca,prekrasnoj zori,zvjezdi danici i novom danu....sretna voliš....sretna živiš....a to se može sano uz osobu koja i tebe voli..zato si bogata i možeš darivati ljubav i sreću cjelom svijetu....xy,