Pređene staze ostavljaju tragove stopa u pjesku sjećanja, pustinjski vjetar ih ponekad briše, ali oaza ljepote ostaje zauvijek utkana u snoviđenjima. Ponekad se pojavi tek kao fatamorgana, treperavo zrcaljenje želje u svijesti, zrcaljenje nekog prohujalog trenutka, slika koja nestane kada poželimo dotaknuti strune uspomena. Kao spomen na prijeđene životne staze krije se vilinsko jezero u oazi sjećanja, treperi kao maglaovita slika obasjana unutarnjim suncem. Nad pustinjom vremena, u zrncima pjeska, koja odbrojavaju sekunde postojanja, se kriju suze prolivene zbog neke davne tuge. U tim kapljicama se zrcali srce, zrcali se ljubav, zrcali se neki davni san. Tri sestre, tri tkalje sudbine, tri suđenice predu zlaćane niti koje kao svileni veo, omataju oko duše i sjedinjuju je sa univerzumom. U vedrim noćima, ispod mjesečevog kamena, u dubini vilinskog jezera, spava sunčana svijetlost i čeka na buđenje iz nesretnog sna trenutnog postojanja. Srebro je okovalo moje srce u pustinjskoj noći osjećaja. Milujem mjesečev prah, hvatam ga dlanovima i osjećam kako se poput rijeke vremena izvija mom dodiru. Ocrtava se kao Leonardov čovjek u krugu života i kvadratu želja. Mislima kvadriram krug i osjećam postojanje na ljubičastoj postelji mojih besanih noći. U oazi snova, na dnu vilinskog jezera, pronalazim putokaz ka ostvarenju drevnih snoviđenja.
Quinta essencija, peti element postojanja, se uvlaći u moju svijest i ja osjećam da nisam uzaludno živjela.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen