Hermeneutika čekanja...

Čekaj me, i ja ću doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek šiju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek rekne tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu-
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu.

Konstantin Simonov

Čitala sam poeziju i čekala sam. Čekanje je ružna riječ, mislila sam, ali sam čekala i život je zatvorio krug, ucrtao ga je prelamanjem sunčeva svjetla u srebro mjesečine i ugravirao u vječnost. Na rajskim poljanama sna se stvarnost pretače u lepršavost ravnodnevnice. Ekvinocij trenutka je preplovio misli i osjećanja u polukugle istinskog postojanja, u carstvo hermenauta i carstvo snovolovke, u biverzum ljubavi i sreće. U Kohinoru svjesti se zrcale riječi dolepršale iz poezije i prastarih priča. Kovitlaju se rečenice u kristalne niti, tkaju mrežu u koju smještam ulov izmješan iz mitova, legendi, bajki i poezije. U bezimenosti proteklih događanja romori bezvremenost, žubori rijeka beskraja, trepere oči neba i skladaju rapsodiju stvarnosti. Na vratima duše bdije ključar i otvara ih nekim zaboravima, dolutalim iz dubine nutarnjeg svemira. Propušta misli u kojima se zrcale pitanja i odgovori. Hermeneut ih pod kopljima dnevne svjetlosti pretače kroz svijest u kristale spoznaje. Snovolovka stoji na kristalnom mostu između sna i jave i nedozvoljava maskiranim siluetama da prodru na Elizejska polja nutarnjeg spokoja. Ponekada mi se pričinja da sanjam sadašnjost i živim budućnost upisanu na stranicama sanjajućih knjiga. Drevne misli me sustižu brzinom većom od brzine svjetlosti i odnose u zipku osjećanja koja se njiše na strunama nebeskog vretena. Budim se uljuljana u tumačenja neprotumačenih istina. Hermenaut mi se smiješi odgovorima utkanim u pitanja koja se kao lepršavi leptririći roje na cvjetnoj livadi trenutka. Osluškujem bezglasje njihova leta i čujem šaputavu svjetlost nutanjeg sunca. U zrcalima spoznaje vidim lica praotaca, čujem njihovo obećanje ispisano u brevijaru sudbine. Čekala si i dočekala susret na izvoru ljepote, uroni u dubinu očiju boje meda koje si sretala u snovima. Otvaram oči i vidim nasmiješeno lice usnulog pjesnika.  San se grli sa javom, ekvinocij trenutka se obistinio u biverzumu ljubavi i sreće. Na obzorju svitanja se zrcale putevi naših zajedničkih koraka ka vječnosti, a zvono sa zvonika nutarnje Platonije objavljuje praskozorje ostvarenja žuđenih sanja. Vidim dva plamena na žrtveniku, dva srca se grle na oltaru života i dotaknuta snagom hermenauta, branjena snovolovkom uranjaju u mladi dan. Na tvojim usnama leprša leptir doletio iz perivoja tvoje duše i odgovara mi na neizgovoreno pitanje. Pitanja i odgovori  se sjedinjuju u hermeneutiku trenutka, u bezglasnu simfoniju biverzuma, u zagrljaj ljubavi i sreće.

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 
http://nebesko-vreteno.blogspot.com/