Zakoračili smo u svijet krajnjih mogućnosti koje svoju materijalizaciju ostvaruju u mnogoprotežnosti trenutka, uronili smo u svijet kinematike ljubavi, u svijet iskonskog postojanja. Čini mi se da sam ušla u parabolu knjižnice u kojoj više nema knjiga, u kojoj su sve do sada poznate kombinacije ostvarene, u svijet koji je do krajnosti iscrpio mogućnosti izričaja. Sporazumjevamo se riječima cvijeća, antologijom ljubavne poezije i titrajima svijesti. Ušla sam u Borhesovu babilonsku knjižnicu nelinearne književnosti, u njegov vrt razgranatih staza, u granjanje vremena, u labirintsko doživljavanje stvarnosti, u svjetlosnu dimenziju postojanja. U ovom čudesnom trenutku spoznaje se umjesto odabira između nekoliko mogućnosti odlučujem istovremeno za sve. U gigantskom treptaju oka osjećam tvoje dodire i njima stvaram različite budućnosti koje se množe i granaju u bezvremenost. U najudaljenijem kutu trenutka je Alef, blješteća točka u kojoj se skupio cijeli kozmos i ja ga vidim istovremeno sa svih njegovih strana. Doživljavam višestrukost postojanja, umnožavanje razina ljubavne čežnje, ćutim artificijelnost odnosa fikcije i stvarnosti, živim hypersenzualnost koja se sama od sebe ispisuje u dubini tvoga pogleda. Stvarnost ne izrasta iz života, niti iz iskustva nego iz iluzije svijesti. Postajem bestjelesna, ali stvarna i čujem misli, vidim osjećaje koji pred mojom spoznajom postaju geometrijski oblici budućnosti koja je neopoziva kao i prošlost. U kristalnom labirintu satkanom od anthosa i logosa pokušavam pronaći središte u kojem se krije Minotaurus, neosjećajnost koja je izazov i poziv u dubinu svijesti. Jedini vidljivi pratioc na tom putovanju mi je silueta ljubavi i pričinja mi se da mi se smiješi, da me bodri u naumu da stignem do nepobitne istine, do onog prazagrljaja iz kojeg se rodio svijet. Spoznajem da se nalazim u pralabirintu koji se grana u bekrajnost i bezvremenost i u sebi krije sve kozmičke zakone. Ispred mene je tmina koju razbija samo plamičak zlaćane svjetlosti koja je uvijek na istom odstojanju, čini mi se nedohvatnom ali obećavajućom. Iza mene ostaje svjetlucavi trag, svilenkasta nit koja mi ulijeva sigurnost povratka u budnost. Ne odustajem, lutam labirintom razgranatog vremena, spoznajem da se pojedinostima izgubio trag u ovoj velikoj razigranoj cjelini ljubavnog čina. Prisjećam se pokušaja pisanja knjige o labirintu svijesti, pisanja pjesmica o ljubavi i duševnim previranjima, pisanja tekstova o umijeću življenja, a sada slutim da je ovaj vrt rascvjetanih staza, ovaj vremenski labirint nenapisana knjiga u kojoj su sjedinjene sve razine istinskog postojanja. U njemu se budućnost iskri kristalima izmišljaja iz prošlosti i zrcali grananje krošnje vremena. Iznenada razumijem zašto je Cortazar napisao svoje Školice u nelinearnoj strukturi, zašto njegov roman nudi mogućnost čitanja nepreskokce, poziva na hipertekstualno čitanje. Uranjam u kreiranu strukturu dočaranog kaosa, u odnos zemlje i neba, prihvaćam igru koja postaje metafora ovozemaljskog života, ljubavna igra, mahnitanje u dvoje. Skupljam kristaliće svjesti i bacam ih ispred sebe skakućem razgranatim vremenom i doživljavam pročišćenje spoznaje i vrtloženje osjećanja osjećaja vrhunac ljepote. U središtu tog velikog labirinta se nalazi arhetipski kozmogram, krug upisan u kvadrat, pokretnost u stabilnosti, zagrljaj neba i zemlje, zagrljaj duše i materije iz kojeg je rođen život. Sanjam život i živim ljubav u ispreplitanju razina svijesti i podsvijesti, u prelamanju svjetlosti kroz prizmu srca i tvog postojanja u mom vremenu.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://nebesko-vrteno.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen