Eho ponoćnog sunca...

U herojskim zanosima jednog davnog sna, na vrelu žudnji su Nimfe branile boginju od očiju znatiželjnih prolaznika šumom vilinskog zova. Aktaion je probio svjetlosni zid i uronio u nedozvoljenu nutrinu vječnosti. San se uvlačio u dubinu izvora ljepote i budio čežnju za vjetrovma sa orkanskih visova strasti. Podmornice su se uzburkavale navalom želja i mijenjale ritam poriva u kojima smo se tražili. Osjećanja su se slijevala u smaragdnu rijeku tvoga i moga rodoslovlja i razdvajala na delti naših oceana. Dijelila su se u tvoje i moje osjećaje u duplom helixu naših genoma. Istosjećajnost ne postoji, jer ne postoji ni istospoznaja qualie naših nutanjih stanja. Poetična zabluda želje da se utapljamo jedno u drugom je samo vječno živuća želja istomislenosti.  Ono nešto bezimeno što je u meni raslo je dobilo svoje ime za koje još nisam pronašla znakovlje kojim bih ga opisala. Povelo me je ovozemaljskim stazama ka tebi. Qualija je dobila boje, mirise, okuse neoposivih titraja koje samo ja mogu osjetiti. U vrtloženju leptirića svijesti se iskri istina o krštenju mladoga vina koje usnama pretačeš u moju krv. Ali to je samo moja istina dragi moj pjesniče. U tvojoj poeziji se istina zrcali u stihu ispisanim zvjezdanim slovima tvoga neba. Nema istovremenosti jer je klupko vječnosti satkano od vječno djeljivih struna nebeskog vretena. Atomi su tek metafora nedjeljivosti u kojoj se krije srž ljubavi. U našim genomima se razlikujemo, u otisku prstiju smo različiti, mi smo svaki za sebe nedjeljiva cjelina koja uranja u praskozorje ljubavi i dokazuje drevnu mudrost, contraria sunt complementa. Osjećanje osjećaja je neusporediva, neopisiva, nedodirljiva intima našeg postojanja u zagrljaju svjetlosne dimenzije sveprostornosti svevremena vječnog postojanja u carstvu Ljubavi.

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 
http://nebesko-vreteno.blogspot.com/