Ljubav je osjećanje osjećaja, jedna od osnovnih emocija koja je Homo Sapiensa uzdignula na pijedestal svjesnosti, oblikovala ga u biće kao što smo ti i ja, on, ona, vi, mi, mi Afroditina djeca, djeca radosti, ljubavi i sreće. Ljubav je ljepota dana u kojem se budimo, miris tek procvalih pupoljka, tonovi ljubavne šansone, ona je treptaj srca, lepršanje leptirića u trbuhu, pjenušavi mjehurići šampanjaca umjesto krvi. Ona je najradosnija kupka u kojoj sretnici cijeli život održavaju svoju unutarnju i vanjsku higijenu.
Da, ljubav je u nama, mi smo sretni, život je obojen ružićastim tonovima, radost kapa s neba, leptirića i šampanjaca ima u izbilju u našem tijelu i mi jednostavno živimo ovaj ovozemaljski život. A onda se iznenada dogodi, u nekom nevažnom trenutku se jave strahovi koji lede krv, ubijaju leptiriće u trbuhu, guše srce.
Ljubavi, molim oprost zbog misli koje su okovale srce u krletku nepostojanja. To je bio jecaj tišine kojom pokušah raskrinkati onaj dio sebe koji se krio iza maske lažnih osmijeha. Oprosti mi što sam dozvolila duši da odluta koridorima straha, što sam tugovala srcem, a licem skrivala istinsko osjećanje osjećaja. Iznutra sam umirala smrću utopljenika u oceanu nedosanjanih snova, a ti si me tražio u labirintu zrcala u kojem više nije bilo kristalne niti vjerovanja. Čekao si me na vezištu prastarog doka u kojem je bila usidrena naša karaka, a ja sam bila oglušila na otkucaje srca koje je inače uvijek znalo gdje si. Oprosti mi ljubavi što sam lutala prostranstvima Hopperovih slika i zaboravljala puteve koji su vodili u svjetlosnu dimenziju otajstava snova. Smisao života se gubio u neprohodnosti sante leda koja se taložila u podsvijesti. Ti si bio jedini smisao koji me održavao u ekliptici trenutka, tvoje umorne oči su bile sunce koje se pretakalo u eliksir vjerovanja. Oprosti mi ljubavi jer umjesto da ja budem tebi, ti si bio meni utjeha. Stavljao si moje razloge na index i nisi dozvoljavao razgovore o uzrocima stanja u kojem smo se našli. U presudnom trenutku si izgovorio stih Prevertove pjesme,
Molim pomilovanje za zgužvane misli
Za one koji su se izgubili
I svoje srce stisli.
Za one koji klecaju pod teretom svog bremena
I koji ne znaju da za sve treba vremena….
Za one koji su se izgubili
I svoje srce stisli.
Za one koji klecaju pod teretom svog bremena
I koji ne znaju da za sve treba vremena….
Tada osjetih da stojimo pod suncem i spoznah da nismo gubitnici. Oslobodih srce iz okova nepovjerenja, prođoh kroz vrata nutarnjeg sunca, osjetih toplinu i kupku radosti u pjenušavoj sreći koja je kapala s neba i pretakala se u naša srca. Oćutih da trajemo u snu, u svjetlosnim tragovima sreće. Riječi su postale mekani dlanovima koji su milovali kožu iznutra, hrana kojom smo gasili glad za smislenosti trenutka. Žeđ smo gasili poezijom kiše, kristalnim suzama neba i nektarom duše. Noći su ponovo postale koljevka snovima. Leptiri opet zatreperiše u trbuhu, šampanjac je zapjenušao u venama. Praskozorja više nisu ubijala tminu nego su rađala svjetlost. Oćutih snagu zagrljaja sunca i mjesečine i odlučih se za život koji ne smije ugasiti najsvejtliju zvjezdu na nutarnjem nebu, ljubav. Sada živimo vrijeme zanesenjaka i u sebi osjećamo otkucaje bila kozmosa. Dodiruje nas spektar duginih boja iz kojih se rađaju kristalni cvjetovi ljubavi. Na vratima našeg vremena je procvjetala tmina alejom jorgovana kroz koju vidjesmo jato nebeskih ptica s kojima odplesasmo koreografiju bezvremena. Titrala sam na dlanu vremena, a ti si mi pjevušio pjesmu o zaljubljena dva leptira.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen