Nema je, ne postoji tamna strana mjeseca. Sumrak i tišina u praznini velike dnevne sobe me obgrliše tugom. Stajala sam u tami i promatrala jugozapadno nebo. Mladi je mjesec krenuo na svoju noćnu pustolovinu beskrajem. Venera, pod velom večernjice, u jednom trenu dotaknu iluziju i razotkri njegovu tajnovitu igru sa suncem. Pred mojim očima se prosula, rijetko viđena, pepeljasta svijetlost. Vidim i vrhovnog boga Jupitera koji, kao uvrijeđeni ljubavnik, iz daljine promatra tu rijetko viđenu ljubavnu igru. Mjesec mi svojim svijetlom potvrđuje da u središtu moje duše, već postoji Bog, koji moju začuđenu svijest sjedinjuje sa tom čudesnom igrom neba i dozvoljava joj da se uzdigne iznad materije, da bude slobodna i sretna. Zaslijepljena ljepotom trenutka, dozvolih zvijezdama da me uvedu u san. Tamna strana mjeseca i Pink Floyd razbiše tišinu samoće i ja se vratih u vrijeme prvih susreta. Tvoja blizina je veliko nebesko more po kojem sve moje zvijezde tvojim tragovima plove, šaputao je pjesnik, a ja gledah mjesec u njegovim očima. Jugozapadno nebo nas je milovalo usnama boginje ljubavi i nježnošću vjetra. Vjetar osjećam kao nježne ruke neba, kao tvoja milovanja, govorim pjesniku iako ga nema. Noćas sam sama i promatram ljepotu ljubavne igre ogrnuta tugom i ljepotom sna. Venera mi svojim sjajem otkriva tajnovitost tame u koju se skrilo moje uznemireno srce. To je samo privid, varka neba, sunce je uvijek tu i grije i miluje i blaži strah. Osjetih snagu ljubavi, u nedovršenom mozaiku duše zasjaše kristali sna. Noćas spoznah istinu i veliku zabludu nekog davnog vjerovanja. Nema je, ne postoji tamna strana mjeseca. Mi nikada nećemo vidjeti cijelo lice tog čudesnog pustolova noći. I vječno ćemo živjeti u lijepoj zabludi tražeći potvrdu u sutonima kao što je bio ovaj. Venera, boginja ljubavi, će nam s vremena na vrijeme raskrinkati krabljni ples tog lutalice. U pepeljastoj svijetlosti prepoznah tajnu strahova koji izranjaju iz tamne strane života, naslutih tugaljivot duša koje u noćima ne osjećaju snagu sunca, svog nutarnjeg sunca. Vrabac Pariza svojim nezboravnim glasom pjeva himnu tom najvrednijem osjećaju koji nam je darovala priroda. Sunce je uvijek tu, unutarnje sunce istinskog postojanja ubija tamu i uvijek iznova obećava svitanje života. Tmina je tek iluzija kojom tumaraju prognanici ljubavi, kojoj nesretnici pišu pjesme i skrivaju se iza maske svoje gladi za snovima.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen