"Dušo ako neznalica kaže da i duša i tijelo nestaju
da se ne vraća ono što nestane
reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vječnosti krije "
K. Gibran
Smjenjuju se eoni i stoljeća, godišnja doba, u svom neprestanom dolaženju, prirodi presvače odore, ljudska duša titra tonovima čudesne simfonije božjeg sna, a srce, to središte samsare, se do zadnjega daha igra sa vječnim proljećem u sebi. Iz tog vječnog vrtloga izranja trenutak purpurnog jutrenja. Svakodnevna renesansa, u renesansi vječnosti, proljećem pretvara pupoljke tek procvalih ruža u veliko bijelo more, a vjetar donosi s neba samo miris ljubavi. Uranjam u perivoj duše i ćutim kako jedan jedini titraj leptirovih krila izaziva oluje, tornada, uragane u tijelu. Udišem ljubav i osluškujem poeziju srca koja me poziva u potragu za izgubljenim vremenom, šapuće mi, oživi tog svojeglavog Boga, oživi ga u sebi i u meni. Slike davno zaboravljenih proljeća oživješe ovim divnim snom u ovoj čudesnoj oluji sjećanja i cvijeća. Kotač života, ta nazaustavljiva ruleta se vrti, film proživljenog odaje ljepotu proteklog vremena. Slike velikih majstora, koje pamtim iz monografija, muzeja i galerija žive u bojama i trenutkom nastajanja, davne melodije postaju tonovi ovoga sretnog sna, a plavetnilo neba me dodirom vjetra prisjeća da bez nas ne bi bilo ni vremena ni života. Otvaram knjigu Libanonskog pjesnika u osjećam njegovu noćnu pjesmu, čujem glas iz davnine kojim me poziva u njedra mira, u vinograd ljubavnika da vinom ugasim uzavrelu strast. Sve što se oko mene događa prepoznajem tek u sebi i spoznajem da nisam jedno jedino biće, nego da se u meni sjedinjuje kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih. Srcem osluškujem glas vjetra i čujem kako slvuj toči svoje melodije u dubinu ovog purpurnog srcozorja. Gibran mi svojim stihom šapuće da zvjezde znaju čuvati tajne, da magle nad perivojem sakrivaju priče. Tu u dubini sebe same, u onoj čudesnoj točki u kojoj se sjedinjuju sve četiri strane svijeta, spoznajem da se sve ponavlja, pa iako se naizgled mijenja, to što vidim i osjećam u ovom sretnom treptaju oka, je sve već jednom odigrano na velikoj sceni svjetskog teatra. Da ne stremim vječnosti ne bih čula melodiju koju samo vrijeme pjeva, ne bih osjećala davno napisanu poeziju kao titraje u arhitekturi moga dušograda. Stvoritelj geometrije sveprostora i našeg postojanja u njemu je Proustovo Vrijeme, pisano velikim slovom. Grlim tog svojeglavog Boga, kitim mu čelo laticama dolepršalim iz oluje ruža, šapućem mu najljepšu poeziju vremena, ne dozvoljavam mu da mi oduzme sjećanja na prohulalo vrijeme, na ljepotu prvih sastanaka, zatvaram ga u srce tamo gdje ostaju sva lijepa sijećanja i šire sa kao životna energija mojom dušom i mojim tijelom. Zatvorimo vrijeme u srce, tu ćemo ga osjećati svakim njegovim treptajem jer vrijeme je osjećanje osjećaja i sjećanje, vrijeme je sretan trenutak postojanja, a kada nas napusti zaustavi se samsara i mi nestajemo u vječnosti vremena i beskraju božjeg sna.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://umijece-pokreta.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen