taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Donnerstag, 28. Juli 2011

Svijeća sreće za daleko blisku zemlju umiranja...





U besanim noćima sanjam uvijek san o snu u kojem u danima oluje ruža ubijah dane da stignem do noći koja mi je darivala tvoj lik. Osluškivala sam zvuk pustinje u kojoj se krila oaza sreće, a putevi su bili zameteni pješčanim dinama. Horizontom su lutale siluete nečeg nedohvatljivog, vjetar je pjevao o dalekim žudnjama, promatrala sam sjenku moje duše kako, skrivena iza vela nekog stranog vjerovanja, izranja u san. Bilo je to utapljanje u mašineriju samoobrane od nečeg nepoznatog. Pustinjski vranci su me pozivali na jahanje bespućem ka izvoru sna. Osluškivala sam glas tuđe ljubavi, gledala kristalnu kuglu na dlanu siluete koja me pratila na putovanjima kroz besane noći. Ti si se krio u pješčanom prahu i zaustavljao kovitlanje Sahare u meni. U najudaljenjijem uglu budnosti vidjeh Jerihonsku ružu i zaustavih san. Metafora sreće se spustila na moj dlan i iscrtala putokaz ka oazi buđenja. Iz tebe u tebi je izletjela nepostojeća ptica i postala moja zvjezda vodilja pješanom pustinjom osjećaja. Na ekvatoru tvoga svemira osjetih prelamanje dana i noći u dvije iste polovice, u harmoniju sna i jave, u ekvinocij života. U daljini začuh tvoj glas, šaputavu svjetlost tvoje dobrote i zaustavih se ravnodnevici sna. Osjetih smisao u besmislenosti traganja za izvorom ljepote. Kao da si sišao s neba stajao si na vrulji u koju su se slijevale podmornice mojih želja. Jerihonska ruža je dokazala u tebi istinitost legende o sebi. Preživjeh glad za snovima i žeđ za poezijom suza. Danas osjećam tugaljivu istinu sudbine naroda na rogu Afrike. U pustnji života djeca umiru od gladi, pješćane oluje guše izvore, peoziju vode pretvaraju u requiem odlazećim dušama. Muti se slika sreće, prelijeva se u aquarel suza na licima dalekog naroda. Kako zaustaviti jahače apokalipse koji jašu siromašnim  životima i ostavljaju tragove smrti? Zračnim mostom šaljemo pomoć. Hoće li pomoć stići do onih koji je trebaju? Jutros zaustavih san o sreći i uronih u treutak buđenja u istini. Osjećam nemoć u žudnji za ostvarenjem njihovog sna. Molim nebo da nad tim djelićem svijeta proplače suzama sreće i ugasi žeđ opustjele zemlje, da  prospe manu i nahrani oglednjele. Poleti galebe i odnesi ovu molbu na oltar hrama ljubavi, šapni je suđenicama njihove sudbine, izgradi most između njih i nas da osjete da sudjelujemo u njihovoj boli, da održavamo plamen svijeće na oltaru njihova života.




Keine Kommentare: