Ljubav se, do jučer šibana ledenim vjetrom istine, ranjavana hladnoćom stvarnosti, jutros uzdigla na pijedestal pobjede i ja čujem njen glas u vjetru ispred prozora
Rađa se novi dan,
zgnječi tugu
i potrči uz rijeku,
ugasi oči neba,
otvori vrata sunca
da ne zalutaš
u slijepoj ulici proteklih dana.
Odluči se za život ljubavi moja, zavoli ponovo zalaske sunca i kišu i oblačno nebo i vjetar koji donosi suze, prihvati sve ove nepravde koje možda ipak nisu nepravde, živi ovu jesen da bi mogli zajedno doživjeti proljeće.
Tvoje oči,
dva zrcala snova,
tvoje oči,
dva vječna sunca,
moj život skriven
u vjetru tvoga osmjeha
moja tuga gasi žeđ
na izvorima tvoje sreće
prekrstih se imenom
tvoje ljubavi
Živi! To je jedinini imperativ koji izgovaram u ovom trenutku samoće jer on znači želju i ljubav, znači život.
Rađa se novi dan,
zgnječi tugu
i potrči uz rijeku,
ugasi oči neba,
otvori vrata sunca
da ne zalutaš
u slijepoj ulici proteklih dana.
Odluči se za život ljubavi moja, zavoli ponovo zalaske sunca i kišu i oblačno nebo i vjetar koji donosi suze, prihvati sve ove nepravde koje možda ipak nisu nepravde, živi ovu jesen da bi mogli zajedno doživjeti proljeće.
Tvoje oči,
dva zrcala snova,
tvoje oči,
dva vječna sunca,
moj život skriven
u vjetru tvoga osmjeha
moja tuga gasi žeđ
na izvorima tvoje sreće
prekrstih se imenom
tvoje ljubavi
Živi! To je jedinini imperativ koji izgovaram u ovom trenutku samoće jer on znači želju i ljubav, znači život.
U maglovitom oblaku tuge jutros nazirem pregršt ljepote između suza neba, ljepote koja nas uvijek iznova uzdiže iznad slabosti duše i strahova, ljepote koja nam daje snage da osjetimo novi trenutak i njegovu punoću. Danas prihvaćam u svoje i tvoje ime i bonacu i ovaj imaginarni horizont duše i čitam LJUBAV zapisanu na stranicama u knjizi našeg života.
Ljubav je snaga, ona je tu, ona je uvijek tu ponekad skrivena u tvojim mladalačkim snovima, ponekad u mojim strahovima, a ponekad u tuzi zbog izgubljenog vremena. Ne plačimo više za prošlošću i uvelim ružama, pomorimo se s njom. Mi moramo naučiti voljeti i sjećanja koja bole, voljeti sve prošle trenutke, voljeti da iznemoglost nikada ne dođe, da u malaksalosti pripadanja sadašnjem vremenu ne izgubimo sebe. Jutros volim ove trenutke samoće jer oni život znače, volim ovu tišinu jer ona obećaje povratak snova, volim tvoju želju u sebi i moju u tebi, volim to veliko zrcalo u kojem vidim tvoje oči i sebe u njima.
Za sve što će se ikada dogoditi u našim životima porivi i poticaji spavaju na našim dlanovima, žive u našim srcima, izrastaju iz naših osjećaja, trepere u našim glavama. Prijesjetih se trenutka, onog presudnog treptaja oka, kada u tvom poljubcu osjetih život sa svim njegovim opasnostima, a danas znam da je to moj i tvoj život, da je to ljubav koja u ovim trenutcima straha i samoće hrani umorno srce. Ne moja ljubav, ne tvoja ljubav ljubavi moja, to je samo LJUBAV bez određenog oblika i zakona, bez traženja i uzimanja, bez svojstava jer je ONA sada u ovom trenu naše jedino svojstvo.
Sinoć je i nebo plakalo sa mnom. Lutala sam obalom, onih naših već skoro, zaboravljenih snova, a oko mene je ljubav jecala za suncem. Tiho i elegantno, kao crna pantera, se spuštala noć. Teške od suza i tuge iznad mene su visile ruke neba. A onda iznenada jedna zvijezda svojim padom dotaknu tišinu. Upališe se oči neba. Moje misli dotaknute meduzinim dahom strahovima izgradiše tamnicu. Trenutak nove spoznaje, Kairos mi se smiješio starim snom. Osjetih da u meni postoji još mnogo toga neizgovorenog, pregršt onoga što ti još želim reči, a zrak je mirisao srećom. Neka čudesna snaga se širila tijelom i ja osjetih sjaj sunca, a u zrcalima svijesti vidjeh sva moja nesvjesna stanja.
Uzdahom sreće potpalih te zapretene vatre i osjetih kako se plameni jezici šire vraćajući me u san.
Ako je sve ovo bila samo zabluda mog umornog srca onda sam uzaludno živjela.
![]()
Ljubav je snaga, ona je tu, ona je uvijek tu ponekad skrivena u tvojim mladalačkim snovima, ponekad u mojim strahovima, a ponekad u tuzi zbog izgubljenog vremena. Ne plačimo više za prošlošću i uvelim ružama, pomorimo se s njom. Mi moramo naučiti voljeti i sjećanja koja bole, voljeti sve prošle trenutke, voljeti da iznemoglost nikada ne dođe, da u malaksalosti pripadanja sadašnjem vremenu ne izgubimo sebe. Jutros volim ove trenutke samoće jer oni život znače, volim ovu tišinu jer ona obećaje povratak snova, volim tvoju želju u sebi i moju u tebi, volim to veliko zrcalo u kojem vidim tvoje oči i sebe u njima.
Za sve što će se ikada dogoditi u našim životima porivi i poticaji spavaju na našim dlanovima, žive u našim srcima, izrastaju iz naših osjećaja, trepere u našim glavama. Prijesjetih se trenutka, onog presudnog treptaja oka, kada u tvom poljubcu osjetih život sa svim njegovim opasnostima, a danas znam da je to moj i tvoj život, da je to ljubav koja u ovim trenutcima straha i samoće hrani umorno srce. Ne moja ljubav, ne tvoja ljubav ljubavi moja, to je samo LJUBAV bez određenog oblika i zakona, bez traženja i uzimanja, bez svojstava jer je ONA sada u ovom trenu naše jedino svojstvo.
Sinoć je i nebo plakalo sa mnom. Lutala sam obalom, onih naših već skoro, zaboravljenih snova, a oko mene je ljubav jecala za suncem. Tiho i elegantno, kao crna pantera, se spuštala noć. Teške od suza i tuge iznad mene su visile ruke neba. A onda iznenada jedna zvijezda svojim padom dotaknu tišinu. Upališe se oči neba. Moje misli dotaknute meduzinim dahom strahovima izgradiše tamnicu. Trenutak nove spoznaje, Kairos mi se smiješio starim snom. Osjetih da u meni postoji još mnogo toga neizgovorenog, pregršt onoga što ti još želim reči, a zrak je mirisao srećom. Neka čudesna snaga se širila tijelom i ja osjetih sjaj sunca, a u zrcalima svijesti vidjeh sva moja nesvjesna stanja.
Uzdahom sreće potpalih te zapretene vatre i osjetih kako se plameni jezici šire vraćajući me u san.
Ako je sve ovo bila samo zabluda mog umornog srca onda sam uzaludno živjela.
Ovo je kolaž složen od stihova iz zbirke pjesama "Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb 1987 i osjećanja osjećaja koji se nagomilavao u meni u vremenu kada je dječak očiju boje sna stajao pred vratima smrti. Vrijeme koje nazivam olujom ruža i vrijeme koje nazivam tihim umiranjem se sjedinilo u ovaj tekst u onom trenutku kada se na kraju tunela ukazao, satkan od toploga zlata, Heliodoro.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen