Jesen je stigla tiho, rapsodijom boja i šuštanjem umirućeg lišća. Ravnodnevnica je prosula harmoniju tišine nad usnuli svemir našeg postojanja. Došao si u grad na jezeru s dušom punom još nenapisanih pjesama, srcem punim želja i očima boje sna. Prisjetio si me na praskozorja na trgu cvijeća, na jutra peozije i mladog bezimenog pjesnika kojeg pamtim iz drevnih snoviđenja. Susretali smo se u svitanjima, bili smo tek u prolazu, vi i mi, mladost onog davnog proljeća. Slušala sam tvoje pjesme u eterinom carstvu, divila se tvojoj poeziji kiše, uživala u taranteli starom Clownu, voljela sam male stvari koje čine sreću i sanjala tvoje oči boje meda. Stigao si u moj život tračnicama vremena i zaustavio se u onoj davnoj jeseni na kolodvoru mojih žudnji. Prostor- vremenom se širio miris mladog vina i krštenja ljubavi. Moj ljubičasti san je dobio konture stvarnosti koje mi još uvijek nadograđujemo tkivom sreće. Darovao si mi krila i ja naučih letjeti beskrajem našeg biverzuma, naučih razbijati sive oblake koji su prijetili olujom i naslutih poeziju ruža na tvojim dlanovima. Nebeski orao je raširio svoja krila nad našim letom kroz snove i obranio nas od utvara koje su željele razbiti san. U noćima punog Mjeseca ti odlutaš stihom u Lunin hram i vraćaš se sa pregrštom nježnih pjesama koje ostavljaš kraj uzglavlja za sretan san. U dubini tvog pogleda leprša letirica zaustavljena u jantaru vječnosti, u kristalnoj suzi tvoga srca. U jednom davnom suncostaju smo odletjeli do kamenog grada i doživjeli rađanje ljeta među stjenama koje broje tisućljeća. Tu vidjesmo zvjezdu padalicu i osjetismo kraj starog i početak novog svijeta. Slušali smo rapsodiju boja u gradu sanjajućih knjiga, susreli vječnost u misaoni Proustiani, osjetili umiranje i rađanje trenutaka sreće. Darovao si mi krila i naučio me letjeti vremenom, prolaziti kroz Danteove krugove, slušati proročanstva koja se možda nikada neće ostvariti. Dobro je tako, proročanstva i zakletve sužuju vidokrug, mute dušokrug, magle srcokrug. Darovao si mi krila da se mogu uvijek vratiti iz lutanja pustolovinama ispisanim u knjigama i sletjeti budna i svjesna na dlan sretnog trenutka postojanja. Bio si usmaljeni pjesnik, bila sam usmljeni pustolov pred vratima sna, bilo je to davno u vremenu oluje ruža. Zaustavili smo tugaljivi protok besmislenih trenutaka i zakoračili ovozemaljskim stazama ka zvjezdama. Odživjeli smo još jednom susret na malenoj željezničkoj stanici tvoga djetinjstva, ispijali poeziju vode koja dolazi iz zemlje, utopili se u očima vremena i osjetili da nas je sudbina već davno sjedinila sa poezijom života koji danas živimo. U tvojim očima pronađoh nebo puno sunčane svjetlosti tvog izričaja. Hvala ti dragi moj pjesniče što si mi darovao krila kojima mogu letjeti eonima i vraćati se mirna i sretna u zagrljaj ljubavi.
1 Kommentar:
Slučajno naiđoh u ovaj lijepi smireni kutak pozitivnosti,pa želim ostaviti pozdrav i osmjeh.
Tajana
tayana.bloger.hr
Kommentar veröffentlichen