Čitam, ustvari dočitavam Camusovu filozofiju. Često se vraćam njegovim tekstovima i svaki put otkrijem neki novi detalj koji mi osvijetli njegova razmišljanja o čovjeku, ljubavi, smislu i umijeću življenja. Od njega naučih kako nadmašiti vještinu i uroniti u ocean nutarnjeg stvaralaštva. Da bi to postigla morala sam prvo osjetiti život jednostavan i lijep, život sa svim njegovim usponima i padovima, odustati od podrazumjevanja i spoznati da se osjećanje osjećaja sastoji od zagrljaja iskustvenog i mišljenog tkiva, da je satkano od struna apsurdnosti koje svjesno živim. Svako djelo iznjedreno iz dubine svjesnosti je utjelovljenje intelektualne drame u kojoj se zrcali odricanje misli od njezinih draži i njenu pomirenost sa sudbinom koja se ogleda u prividima i prikriva misaono- osjećajnim slikama sve ono što nema svoj razlog. Ta netransparentnost svijeta u kojem živimo budi u nama apsurdnost stvaralaštva, jer da je svijet transparentan umjeća umjetnosti ne bi bilo. Prošla sam škole strpljivosti i lucidnosti, zaustavljala se u školi spoznaje prostor- vremena, a onda osjetih da je za tijelo i dušu najdjelotvornija škola stvaralaštva. Ona je uzbudljivo svjedočanstvo čovjekova dostojanstva, tvrdokorna pobuna protiv nesretnih, tugaljivih zloćudnih stanja, ustrajanje u naporu, dokazivanje da ni jedan čin nije jalov. Stvaralaštvo iziskuje svakidašnji napor, moć vladanja samim sobom, točnu prosudbu granice istinitog, njegovu mjeru i snagu. Tu naučih što je askeza, što znači izričaj "ni za što" iza kojega se ipak ponavljam i tapkam tražeći istinu. Samo djelo koje izranja iz stvaralaštva je manje važno po sebi negoli po iskušenju koje traži od čovjeka da svlada nutarnje utvare i da se približi goloj stvarnosti. Ako je drevni mit o Sizifu tragičan, to je samo zbog toga što je njegov junak svjestan apsurda koje živi. Zar nije apsurdan pokušaj slijepih da glume na sceni tetra kao da vide, zar nije apsurdan pokušaj gluhih da plešu kao da čuju ritam muzike? Pričinja nam se da je to apsurdno, ali upravo u tim apsurdima se zrcali smisao života. Uzvišenost umijeća umjetnosti je upravo u tome da nemoguće učini mogućim, da neizgovorljivo pretvori u poeziju ruža, nevidljivo pretvori u sliku, željeno u skidanje zvjezda s nutarnjeg neba, nečuveno pretvori u ritam, nedodirljivo pretvori u milovanje.
Jezik kojim govorimo je kao koža, koju obostrano dodirujemo. Riječi postaju prsti koji završavaju svojim vršcima na mom tijelu. Naučio me je ponovo voljeti razgovore koji se pretvaraju u suptilni doživljaj obostranog pripadanja u diskusiji bez krize i unutarnjeg suprostavljanja. Mi plešemo u slobodnom prostoru osobnih ideja, sve je "deja vu" i sve je uvijek novo, u trenutku koji se ponavlja i traje.
Ljubavna novela je uvijek priča o ljubavi sa sretnim završetkom. Ona često izgleda kao napisan scenario, kliše, kulminirajući zaplet situacija koji se mora odživjeti da bi na koncu ljubav pobjedila. Jeftini ljubavni romani hrane duše nesretnih, iz njih nastali filmovi povećavaju kvotu gledaoca, prelaze u sapunice koje zaglupljuju nacije.
"Izađimo iz kruga vremena " reče
"Uđimo u krug ljubavi " rekoh
To je bio trenutak otkrivanja nove strane svijeta, totalno ujedinjenje u savršenstvu snova. Od onda više nisu potrebna pitanja:
" Voliš li me? ", a još manje odgovori:
" Ja te volim."
Ljubav je postala vrijeme u kojem je sve ljubav i mi više ne uptrebljavamo tu "otrcanu riječ". Nova strana svijeta i naše peto godišnje doba, život u punom sjaju slobode i demokracije srca je svako jutro novi izazaov.
"Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja i onda ćeš znati da li je moj glas budućnost koju želiš."
"Tu iza tih osjećaja je naša stvarnost, naše istinsko postojanje" njegova misao je blaga i odlučna u isto vrijeme.
"U našim mislima i željama je kompas koji nas vodi sretnim trenutcima i zokružuje naše vrijeme u krug ljubavi, mali moj drumski razbojniče" završi on svoju misao.
Otvorih oči. Njegova široka ramena nad mojim licem stvoriše osjećaj sigurnosti u meni.
"Tvoje ime je prošlost koju od rođenja nosim u sebi" reče mi sretno " Podsjeća me na dolinu djetinjstva i močvaru u kojoj smo slušali tišinu. Njime čujem graktanje divljih ptica koje smo lovili, ali vidim i mjesečevo srebro okupano u rijeci i osjećam miris blata kojim sam odlazio u selo mojih praotaca."
Ovo je trenutak prave istine u nama, to je znanje koje stičemo u misaoni Proustiani, to je osjećaj koji nosi već otrcano ime ljubav.
Lutanje životom je od nas tražilo rješavanje zagonetki, donošenje odluka, završavanje zadataka ostvarenje egzistencije i sigurnosti za stare dane. Savladavali smo prepreke i penjali se zamišljenim Jakovljevim ljestvama ka nebu. No to je bila polovična sreća i nepotpuna stvarnost. Zbog njene polovičnosti mi smo zaboravljali trenutke sreće koji su nas u odvojenim životima hranili i stvarnost se svodila na puko preživljavanje. Susret, one davne jeseni na željezničkoj stanici, spoj bogova u nama, je otvorio vrata trenutku koji zajedno živimo. U njemu sam otkrila trenutak u kojem trajem već godinama, sreću na izvoru u zemlji dobrih ljudi, planinu ispod koje se rodio Bog i zvijezdu vodilju ka vratima vremena u zemlji koja se kupa u toplim bojama zalazećeg sunca.
Njemu iz svih mogućih razloga poklanjam najljepši osjećaj koji mogu utjeloviti u sebi, dobru staru, vječnu ljepotu svjesnog postojanja.
Lutanje životom je od nas tražilo rješavanje zagonetki, donošenje odluka, završavanje zadataka ostvarenje egzistencije i sigurnosti za stare dane. Savladavali smo prepreke i penjali se zamišljenim Jakovljevim ljestvama ka nebu. No to je bila polovična sreća i nepotpuna stvarnost. Zbog njene polovičnosti mi smo zaboravljali trenutke sreće koji su nas u odvojenim životima hranili i stvarnost se svodila na puko preživljavanje. Susret, one davne jeseni na željezničkoj stanici, spoj bogova u nama, je otvorio vrata trenutku koji zajedno živimo. U njemu sam otkrila trenutak u kojem trajem već godinama, sreću na izvoru u zemlji dobrih ljudi, planinu ispod koje se rodio Bog i zvijezdu vodilju ka vratima vremena u zemlji koja se kupa u toplim bojama zalazećeg sunca.
Njemu iz svih mogućih razloga poklanjam najljepši osjećaj koji mogu utjeloviti u sebi, dobru staru, vječnu ljepotu svjesnog postojanja.
ove djevojke su gluhe...plešu osjećanjem osjećaja...slijede snagu svog nutarnjeg svemira i dobroćudne pomoći učiteljica koje su ih uvele u svijet osjećanja osjećaja.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen