U krajoliku sna još uvijek otkrivam puteve na kojima smo se mimoilazili tražeći se. Neprohodnost guštare pune kamenih cvjetova u kojoj sam bila svila gnjezdo nespokoja je obrasla u niti zaborava. Tamo sam ostavila suze koje su se slijevale u vrtače tuge, nestajale u ponikvama žalopojki koje sam darivala samo crnim pticama, znamenju zlih slutnji. U mrtvilu nepokretnog vremena se zrak zgušnjavao u entropiju zatvorenog sustava bivstvovanja u razrušenoj kuli vjerovanja. Ispisivala sam bezbojnu ikonografiju nepostojećih svetosti na zidovima hrama u kojem je živjela tuga. Došao si nošen vjetrom čežnji, ogrnut velom tvoje anime candide jer i ti si tražio izvor ljepote. Sreli smo se u zavjetrini umijeća življenja, na mostu između jučer i sutra, na vjertometrini slobode i u tijelima probudili usnulo tkivo uzbuđenja. Vidjeh čarobno svjetlo sa Sinaja, vidjeh kako kameni cvjetovi cvjetaju ljepotom drevnih snoviđenja i povjerovah u magiju sudbine. Poveo si me kroz prašumu osjećanja, nevidljiva ruka je krčila put ka izvoru. Bilo je kao u snu, a bila je java, bio je kraj prognanstva u samoću i početak života u krajoliku želja. Na maslinovoj gori je raspelo prokapalo krvlju da bi mi spoznali uskrsnuće ljubavi, šapnuo si mi izvodeći me tmine sjenki u zagrljaj svjetlosti. Tamne sjenke su kao crne ptice nestajale u svom nepostojanju obavijene nitima mreže zaborava. Osjetih kovitlanje svijesti i uzburkalost ponornica koje su dugo, predugo bile hranjene samo suzama. Oćutih kako se moje tijelo poti žudnjama i kako se u ponikvu čežnji slijeva poezija žuđenih dodira. Slušala sam otkucaje tvoga srca i odgovara čulnošću duše. Šapatom si pripitomio moje sumnje, nježnošću oslobodio zarobljenu mene iz kaveza straha i poezijom anime candide ucrtao nove puteve na dlanu moga vremena.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen