Malo mladosti satkano u san,
mnoštvo strahova u svakoj riječi,
na dnu srca tuga spava.
Upitah se
bješe li to kraj svijeta?
Težina sjećanja oko vrata,
bolesno sunce u mislima
i jedna
stara pjesma koja šuti,
bol koja razdire snove,
a oko mene život
i ljudi
dobri ljudi,
zadovoljni ljudi,
sretni ljudi.
Pogledah u sunce nad prozorom. Velika sjajna kugla je prosipala kristaliće sreće i jučerašnji dan pretvarala u dvorac snova. Hvala ti Hyperione, hvala ti za sreću, pomislih prisejaćajući se homerskih himni i Heziodove Teogonije.
Teja popusti Hiperionovoj ljubavi i rodi
velikog Heliosa, i svijetlu Selenu i Eju,
koji nose svjetlo svim pozemljarima
i besmrtnim bogovima,
vladarima širokog neba.
Pričinilo mi se da čujem šapat iz davnine: Hyperion je prvi razumio kretanje Sunca, Mjeseca i ostalih zvijezda te godišnjih doba, da on je uistinu otac tih nebeskih tijela.
Hvala ti za sreću veliki oče, pomislih gledajući u plavetnilo koje u sebi krije tajnu našega početka i neizvjesnost našega kraja. S neba do moga srca kapnuše pitanja kao mirisni plodovi Gibranove duše:
Želiš li ljubav čovjeka kome je ljubav sugovornik, a ne gospodar?
Želiš li strast srca koje silno ljubi, ali se ne podaje, koje plamti, ali se ne topi?
Želiš li naklonost duše što treperi pred naletom oluje, ali se ne slama; što bjesni na buri, ali se sa mjesta ne pomiče?
Želiš li me za prijatelja koji se ne da porobiti, niti on koga porobljava?
Netko pokuca na okno srca. Otvorih oči. Hyperion, blještavo sunce moga života je s ljubičastom ružom ušlo u sobu. Tiho najtiše što je mogao, ali dovoljno jasno da razumijem svaku riječ, ON mi pokloni Hölderinove misli:
"O blažena Prirodo! Ne znam što mi se dešava kad podignem oko svoje prema tvojoj ljepoti, ali sva naslada neba je u suzama koje ronim pred tobom, ljubljeni pred ljubljenom. Cijelo moje biće zanijemi i osluškuje kada mi nježni val uzduha igra oko grudi. Izgubljen u modrom prostranstvu, često gledam gore prema eteru i dolje u sveto more, i tada mi je kao da neki srodan duh raskriljuje prema meni svoje ruke, kao da bol samoće pretvara u život božanstva. Biti jedno sa svime, to je život božanstva, to je nebo čovjeka. Biti jedno sa svime što živi, u blaženom samozaboravu ponovo se vratiti u svemir Prirode, to je vrhunac misli i radosti, to je sveti gorski vis, mjesto vječnoga mira, gdje se gubi sparina podneva i gromor groma i uzavrelo more nalikuje lelujanju žitnoga polja. Biti jedno sa svime što živi! S ovom riječju krepost odlaže svoj gnijevni oklop, duh čovječji žezlo, i sve misli nestaju pred slikom vječito jedinstvenog svijeta kao što nestaju pravila umjetnika koji se hrva pred svojom Uranijom, a sudba se kruta odriče vladavine i iz saveza bića nestaje smrt, pa nerazdvojenost i vječna mladost čini blaženim, uljepšava svijet."
Moje srce odgovori treptajima davnoga sna:
Evo moje ruke - prodrmaj je svojom lijepom rukom!
Evo moga tijela - prigrli ga u meko naručje!
Evo mojih usana - cjelivaj ih dugim i bezglasnim cjelovima!
Život tako jednostavan i lijep pruži dlanove i zatvori nas u krug ljubavi.
Oćutih bezglasje nutarnjeg bezgraničja i titraje dlanova vremena. Pogledah u nebo, velika blješteća kugla mi se odlazeći smiješila srećom. Trenutak sreće promjeni odoru. Srebrena ljepotica noći se ozrcali u njegovim očima. Jedna zvjezda padom dotaknu tišinu. Poželjeh da zagrljaj potraje do vječnosti. Noći i dani se smjenjivaše ekliptikom nutarnjeg sunca, planeta nas svojim plesom oko Helia obdaruje sunoćavanjima čežnji i svitanjima žudnji. Afrodita nam spušta trepavice, poziva u san, a Eos kuca na okna srca, budi nas u praskozorjima svijesti daruje čujnost čulnosti sreće. Osluškujem šaputavu svjetlost života i čujem davni stih, zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen