Dječak se polako budio. Sunce se već bilo podiglo nad horizontom.
"Danas sam zakasnio na jutrenje." pomisli trljajući oči.
Na stolu razbacani papiri ga potsjetiše na neuspjeli pokušaj crtanja anđela anđela bez krila.
"Sanjao sam čudan san. Činilo mi se kao da sam odrastao i da živim u njemu." prilazio je prozoru na koji se spustila bjela golubica.
"Oprosti, jutros sam zakasnio na sastanak, ali ti si bila noćas u mome snu"
Golubica podignu glavu i on u njenim očima vidje svitanje. Na hridi pored mora vidje mladića i djevojku i začu glas vjetra.
"Nacrtaj ono što si sanjao."
I dječak nacrta svoj san. Djevojka koju je osjećao srcem i vidio mislima je izašla iz velike bjele ptice i stala pored njega pod dugu. Bijela golubica ih je promatrala sa jarbola i sretno poletjela prema vrhu planine.
Zamota papir i stavi da u džep. Bilo je prekrasno jutro. Ponedeljak poslije Uskrsa i on nije morao u školu. Poslije doručka se uputi ka hridi.
"Starac me sigurno već čeka." mislio je žureći ka moru.
Starac ga dočeka smješeći se.
"Jutros kao da se nisi želio probuditi."
"Bio je divan san pun neobičnih boja i tonova. Pitam se kako mogu sanjati nešto što još nisam vidio."
"Sanjao si istinu o postanku svijeta."
"Ali tebe nisam vidio."
"Što misliš tko je napravio dugin most?"
"To je iz one priče o potopu. Župnik kaže da je to bio Bog."
"Znači sanjao si priču."
"Ne nije bila ta priča."
"Jesi li nacrtao svog anđela bez krila?"
Dječak mu pobjedonosno pokaza crtež.
"Ali ovaj ima krila." smješeći se reče starac.
"Zar nevidiš da je to moj osjećaj koji izlazi iz velike bjele ptice."
"Vidim, ali ne znam tko je tvoj anđeo."
"To je ono maglovito biće koje izlazi iz ptice."
"Anđeo nije biće, on je glasnik između neba i zemlje."
"Zar to nije duga?" upita ga dječak začuđeno.
"Duga je most, ona je sjedinjenje sunčanih zraka i misli dobrih ljudi. Anđeli se služe njenom ljepotom da najave kraj kiša, da spriječe potope, da usmjere ljubav."
"Moj anđeo se pojavio kada je duga zasjala na nebu."
"Što si onda osjetio?"
"Toplinu oko srca i činilo mi se da bih mogao poletjeti prema vrhu planine."
"Bez krila?"
"Nešto drugo bi me onda nosilo tamo, nešto nepoznato, nešto ne objašnjivo."
"Koliko ti je godina dječače?" iznenada ga upita starac.
"Ove godine ću napuniti deset."
"Kada ti bude dvadeset i pet ponovo ćemo se sresti i onda ćeš mi sigurno znati objasniti to nepoznato i neobjašnjivo."
"Zar nećeš doći druge nedelje na sastanak."
"Moram još puno toga obaviti do tvog dvadeset i petog rođendana."
"Ali petnaest godina je užasno puno, to je cijela vječnost."
"To ti se samo čini dječače. Živi trenutak, ostani vjeran svojim mislima i snu. Dolazi jutrom na hrid i pozgravljaj zoru i sunce. Svake večeri prije spavanja pozdravljaj oči neba i spoji noć i dan u svoj san. Bijela golubica će uvijek biti uz tebe. Prije nego prođe to dugo vrijeme ćeš se jednog jutra probuditi u tvom noćašnjem snu."
"Što da učinim sa crtežom?"
"Sačuvaj ga da ne zaboraviš san."
Dječak ponovo složi crtež i pospremi ga u džep od košulje. Bio je tužan. Činilo mu se da više nikada vidjeti starca.
Ovo je dio bajke u kojoj sam pokušala opisati sudbinu dječaka rođenog da živi Božji san, da bude zrcaljenje ljubavi, da u sebi nosi kristale iznjedrene iz zagrljaja energije i materije, da u svitanjima susreće djevojku koja nestaje duginim bojama pod kopljima dnevne svjetlosti. Vila svitanja je bdjela nad njim dok u jednom svitanju nije uistinu izrasla u Anđela bez krila, u personifikaciju najvrednijeg osjećaja koji smo iz kozmičke energije dobili u naslijeđe, u njegovu ljubav.
Slika, Gilbert Williams.
http://pjevaju-vile-slovinske.blogspot.com/
http://requiem%20-ljubavi.blogspot.com/
http://pjevaju-vile-slovinske.blogspot.com/2008/02/duga.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen