Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u recenziji Jure Kaštelana.

Lektorirajući moj uradak, Jure Kaštelan je u recenziji zbirci pjesama "Odakle dolazi ljepota" među ostalom napisao:

"Riječ nije mrtva stvar, nego živo biće koje samô osvaja svoj životni prostor ili ugiba. Druge pomoći, izvan pjesme, nema. Pjesma je kao živo biće, ljudsko je djelo. Riječ ne raste iz zemlje i ne pada iz neba pa je postojanje pjesme izvan ljudskog kruga nezamislivo i nemoguće. Pjesme se ne pišu idejama, nego riječima, a riječ je razgovor među ljudskim bićima. Razgovor između pjesme i čitatelja uvijek je neposredan, iako ga nije uvijek lako započeti. Magija poezije skrivena je upravo u tom sukobu riječi i čitatelja, u susretu. Dijana Starčević piše pjesme odavna. Ona je kao dijete glumice rano dodirnula nevidlji svijet sna i privida, lica i naličja, obraza i obrazine. A to nije njeno jedino iskustvo, Njena shvaćanja poezije počinju u žarištu dubljem od površine razine stvarne vidljivosti. Izvore ljepote ona traži u zatrpanoj dubini tragičnog pamćenja. Nije lako imenovati unutarnja stanja, ali je smisao pjesme upravo u tome da uobliči to "nešto bezimeno što raste" kako Dijana kaže u jednom stihu. ……….
Pisanje pjesama uvijek je, u početku dar, koji kasnije postaje kazna. Taj obred stvaranja prolazi svaki pjesnik, po nekom nevidljivom zakonu. Nije lako objasniti zašto se pišu pjesme. Treba ih čitati, one same govore. I tebi i meni."

Svaki puta kada počnem pisati sjetim se njegovih riječ ispisanih zvjezdanim slovima njegovog čudesnog univerzuma. Kako nazvati ono bezimeno što u meni raste, kojom bojom obojati osjećanje osjećaja, koji miris darovati misli koja titra iza svijesti, kojim tonovima skladati unutarnju svjetlosnu muziku, kako iz zagrljaja duše i tijela iznjedriti kristalno jasnu misono- osjećajnu sliku. Pisanje pjesme je na početku dar, a onda postaje kazna, tvrdi Jure koji nam je toliko lijepoga darovao. Uranjati u njegovo djelo je za svakog početnika uistinu pravi izazov, ispit zrelosti i potvrda snage uma. Lako je postati epigon i kopirati izvor, a umijeće je sa izvora ispiti kristale znanja i onda ih prevesti na svoj unutarnji jezik i iznjedriti svoju misaono- osjećajnu sliku. Pričao mi je priče o epigonima, o ljudima koji žive vječno u strahu i iz straha postaju agresivni i arogantni, a potvrdu svojim djelima traže među onima koji nisu imali mogućnost pročitati originale. I jasno uvijek nađu sudionike u svome grijehu, nađu one koji ih, često nesvjesno,  podupiru u njihovom neznanju, koji im na taj način više odmažu nego pomažu. To je drama koja se ponavlja tisućljećima.

Postoji jedno sasvim obično biće, epigon mali,

luta, skita, uranja, izranja, ima ga ili ga nema,

opisauje, prepisuje, posuđuje, time se ne hvali

misli umjeće je kada se u novi podvig sprema.

Šulja se arboretumom punim kristalnoga cvijeća,

korača tuđim vrtom, lebdi tuđih zvjezda prahom,

kiti se lažnim biserima, grije plamom tuđih svijeća,

a onda prosipa otrov iznjedren unutarnjim strahom.

Šeće se rajskim poljanama, traži uvijek ideje druge,

svjestan svoje slabosti ubire okrajke, osjećaje male,

pretvara ih u deja vu bajke, koristeći dugine pruge,

nadajući se da su originalne priče u zaborav pale.

Krije ih svjetlosnom odorom nekog drugog lika,

nomina sund odiosa, ime drugačije ali iste priče,

radnja slična, mjesto nije isto, ista osjećajna slika,

a događanja, jedno drugom do duševne boli, sliče.

Slika, Jim Warren.


http//umijece-vremena.blogspot.com
http://requiem-ljubavi.blogspot.com/
http://pjevaju-vile-slovinske.blogspot.com/
http://dinaja-dinaja.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/