Sofija, majka nad majkama, stvoriteljica svjetla nad svjetlima je svojim dahom mrtvoj materiji udahnula dušu i stvorila život. Jedini, od četiri osnovna, elementa koji se nalazi u svemu živom na zemlji je voda. Tajanstvena i snažna, voda hrani, njeguje, grli, miluje, oživljava, smiruje i sama zatvara krug svog postojanja, iz mora odlazi u oblake, iz oblaka kao kristalne suze neba kaplje u rijeke, iz rijeka se vraća čovjeku, a iz čovjeka odlazi ponovo u rijeke, oceane, oblake. Čovjek, taj najvredniji kristal univerzuma, izrasata u plodnoj vodi, u njoj oživi, u njoj se razvija do trenutka ulaska u svijet svijetlosti i zraka. Voda je energija, živo biće puno čudesnih kristalnih cvijetova koji mjenjaju svoje oblike i dokazuju nam da voda ima dušu, da je voda energija koja mijenja svoje oblike, ali nikada ne nestaje. Voda osjeća, razumije, pamti, ljubi, ali zna biti i okrutna i razarati, uništvavati, rušiti, čak i ubijati. Što duša vode osjeća u čovjekovom univerzumu? Što čuje, koje mirise pamti, kojim zvukovima se veseli, koji je rastužuju? Njeni kristali u našem tijelu plešu svoj ples, ali su tu, brane nas i hrane, održavaju sklad i harmoniju, našu unutarnju ravnotežu. Oni su djelići našeg kristalnog vretena koje nas sjedinjuje sa kozmičkom energijom. Što ti čudesni kristalići šapuću kada napuste naše tijelo, kojim jezikom se sporazumjevaju sa kristalićima drugih voda, na koji način odaju naše tajne, naše boli, naše tuge našu sreću.
Ovo je moje razmišljanje o memoriji vode. Tako si objašnjavam kako voda pamti tonove, kako sazna i osjeti, čuje 7 ili 9- tu Bethovenov- u simfoniju. Kasnije ih ponovo prepozna i razlikuje te po njihovom ritmu i tonovima otpleše svoj kristalni ples.
Voda čuje, voda je svjedok naših misli, naših izričaja. Ne izgovarajmo ružne misli pred narančom, ne lažimo pred limunom, šapućimo ljubavne stihove u arboretumu i parku, pjevušimo nježne pjesme na pješčanom žalu oceana jer svojom srećom širimo sreću cijelim univerzumom, svojom ljubavlju sudjelujemo u izrastanju kristala koji nam ljubav uzvraćaju. Voda pamti naša stanja duše, osjeća ono što mi osjećamo pri slušanju glazbe. Poslušajmo glazbu koja u nama budi ljepotu i lakoću postojanja, probudimo uspavane kristaliće vode u sebi. Voda je energija, ona će svojim titrajima jednostavno postati homeoterapeut, kristaloterapeut u nama samima. Postanimo uistinu voda, osjetimo treptaje kristala u sebi, osjetimo njeno djelovanje, to je jedan od oblika samoizlječenja, voda je lijek koji mi sami u sebi svojim sudjelovanjem u poeziji vode stvaramo.
Rusalka, ljepotom opjevana, iz vode vodom u vodu pretvorena, vodom božjega slapa okupana, dlanovima neba dotaknuta, u kapljici rose na latici ruže, snena i laka san o umrloj ljubavi sniva. U očima njenim iskri jedna drevna priča o Parnasu i izvoru muza, o zrcalu srca u toj svetoj vodi, o dobroti neba kad se nekog voli i kako je nježna poezija suza. Na licu žene kristali se sjaje, zbog ljepote drage što sa vjetrom ode, u očima njenim bolna tuga traje, ta nježna i snena poezija vode. Od njega samo sjećanje joj osta i srce tužno što za srećom vapi, srcem srcu sreća izmrvljena, tiha i snena poezija kapi. Dlanovi neba miluju joj lice, a njena mrtva ljubav na odru novog dana u zagrljaju kiše, u sjećanju nježnomu drevnoj pjesmi vječnog oceana tugom u vrulji suza izranja. Umrla je ljubav i više je nema nad njenim grobom jeca smiraj dana u njenoj kosi more pjesmom sanja, drevnu poeziju vječnih oceana.
Slike, Josephine Wall.
http://dinaja-dinaja.blogspot.com/2008/02/u-kuli-babilonskoj.html
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=15140
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen