taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Donnerstag, 18. November 2010

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše na planini.






Jedna stara legenda me uvijek vraća u djetinjstvo, u ono bezazleno vrijeme kada sam lutala vilinskim svijetom i uistinu vjerovala da postoje dobre vile koje nas brane od vukodlaka i noćnih mora. Odrastajući spoznah da lepršava vilinsko- anđeoska bića nosimo u sebi, da ih netreba tražiti u nedohvatnom beskraju bezvremena, da se jezero sreće, arhipelag uspomena, drvo spoznaje, kristalni zamak nalaze u nama u dubini našeg malog univerzuma. Zalutah jednom u magle virtualnog Avalona i spoznah da lažnost i pristranost samoprozvanih čarobnjaka. Vratih se u sretan trenutak, u svijet davno napisanih bajki i pokušah iz njih pisati nove. Povjerovah da sam se oslobodila  zloduha koji nagriza moje snove i baca ih u eter kao prevaru ljepote ljudskosti. Osluhnuh unutarnji zov, dozvolih anđeosko- vilinskom prabiću da zamagli sjećanja na vrijeme izgubljeno u izmišljenom, ali ne ostvarenom svijetu dobrote. No štakori su nazasitni, oni grickaju komadiće virtualnog kolača, zagađuju izvor kristalno jasni izvor s kojeg piju kapljice tuđe sreće. Noćas sanjah ružan i tužan san. Vidjeh Camusovog štakora kako se nezasitan uspinje na stol i ždere ljudske misli i osjećaje. Probudih se sva u znoju. Isto je tako razumom opravdano prikazati jednu vrstu tamnovanja drugom, kao što je opravdano prikazati ma koju stvar, koja doista postoji, nekom drugom, koja ne postoji, sjetih se ove misli koju je davno ispisao Daniel Defoe, misli koja stoji kao moto Camusove "Kuge". Otvorih vrata terase i udahnuh miris svitanja. Sviježina ovog novembarskog jutra mi razbistri misli, očisti srce, oslobodi dušu od noćne more. Uđoh u virtualni svijet i vidjeh da je moja draga prijateljica Shadowofsoul, primjetila prevaru ljepote i oživjela moju davno napisanu bajku. Hvala ti draga sjenko!




"Vile se noćima skupljaju na vilinskom jezeru i igraju sa svjetlosnim zrakama, ruše i zidaju, liju toplo zlato sutrašnjeg sunca, čudesni zvuci se beskrajem šire, dok sa nakovnja na sve strane pršte i gasnu iskrice nebeskih zvezda. Od vilinskih dodira raspliću se grane drveća zamršene tamom, na njih slijeću usnule ptice, a vile u zemlju utrljavaju mirisna sećanja na davne i buduće snove. Sve mora biti spremno kad se velika zavjesa podigne i pred zjevajućim pukom počne novi čin u vječnoj igri, u teatru koji ne postoji zbog puka nego zbog dana koji dolazi. Novi dan će svanuti pred bunovne oči i nitko se neće začuditi, neće vrijednovati tu scenografiju sna. Tamo gdje je sinoć bilo tihe trave, vrhova pokošenih tamom, promuklog slabog vjetra, tamnog svoda oznojenog sitnim vatrama, ujutro će tu biti svježe ispletene livade, raspjevano cvijeće i glasni žubor rijeka, litice će biti izrezbarene prvim svjetlom koje sve na šta padne čini oštrim kao ivica brijača, a nebo će mirisati svježinom zore koja ga je isplavila, skidajući sa njega garež noći. Gde je sinoć bio baršun, ujutro će zasjati kristali. Ono što nam se noću pričinjava hukom sova, svitanjem je gugutanje golubice. Gde je sinoć pjevao zrikavac, jutrom se sunča gušter. Dok je sinoć sunce umorno tonulo u more jutrom veselo izlazi iza planine. U zagrljaju šume, vidjeh malu srnu kako budna sanja, začuh tihi romor vilinskoga glasa, zaustavih se na stazi od mekanog lišća, zastadoh da umjesto koraka svojih slušam molitvu prastarog, ali još uvijek živućeg drveća. Čarolija tog svjetlosnog glasa zaustavi misli u njihovom letu i ja osluhnuh željenu tišinu u tom tajnovitom vilinskom svijetu. Stojim pod sjenkom duše ove snene, miluje me nježni miris njenih tek procvijetalih grana i svu grubost vanjskoga života zagrljajem svojim, svojim milovanjem u meni, u trenutku ovom, zauvijek slama. Ne lomite mi grane, šapće duša tiho, uživajte u svježini moga starog daha, neka lišće moje za vas vjetrom sonatu o život sklada, da nikada ne zaboravite postelju iz koje ste se svijesni spustili se grana i krenuli u svoj život sneni. U vilinskom glasu prelamaju se boje, svijetlost svojim spektrom dodiruje sva moja osjetila, ulazi pod kožu budi nova znanja, potvrđuje davna vjerovanja. Kao u nekoj davno pročitanoj bajci, snagom duše tek probuđene šume, potok jedan mali životom žubori i u sličnim tonovima glasa šumske vile sjedinjuje se svojom melodijom u sviranje tog orkestra drevnog. Iz daljine navire pjesma jedna davna, umilni glas mladoga pastira ptičijim cvrkutom o svojoj ljubavi sanja. I cijela šuma ječi od frule, moja me draga ne čuje, prepoznajem stih ljubavne balade i osjećam da čuvarica šuma tim pjevom sve one pozdravlja koji zaboraviše da je ljubav čudesna energija koja se u ljubavi prema svakom djeliću prirode očituje. U bistroj vodi na izvoru života zrcali se slika kristalnoga sjaja, to duša lijepoga mladića istinom istinu o ljubavi progovara.
Gledam tu čudesnu prirodnu ljepotu, osluškujem simfoniju o šumskome životu, stojeći na njenoj od uvelog lišća i svjetlosti snene mekanoj stazi dozvoljavam energiji toga drevnog bića da mi dušu mazi, da me u svom zagrljaju probudi iz zaborava i ojača u meni želju i spoznaju za istinom o tajnovitoj energiji koja simfoniju života sklada, o neuništivoj ljubavnoj snazi."

Slika, Josephine Wall
 
http://pjevaju-vile-slovinske.blogspot.com/

Keine Kommentare: