Bilo je to u vremenu kada sam počela misaono ulaziti u svijet kvantne fizike i pokušavala razumjeti njene zakone. Profesor Richad Feynman je jednom rekao, tko tvrdi da ih razumije taj je ili lud ili laže. Do danas oni još uvijek kriju mnogo tajni u sebi, tajni koje su meni izazov za lutanje mojim microkozmosom i onda pokušavam osjetiti kvantni skok svijesti, doživjeti eksploziju boja, osjetiti kristalizaciju spoznaje. Boginja lova i čuvarica mjesečeva sjaja, Artemida je već destljećima moje kvantno stanje, ona je božanska iskra u mome mozgu, Kohinor u spoznaji, svjetlosna planina u svijesti, čuvarica Atlantide u žudnjama. Ona je moja vječna utopija, nedozvoljavam joj da prestane biti utopija. U njenom zagrljaju sanjam naljepše snove, evo jednog kojeg odsanjah na obroncima jave.
U arboretumu snova, u perivoju punom boja, boja koje nisu izranjale iz prelamanja svjetlosti u kristalnoj prizmi stvarnosti nego su se lomile u kristalićima svijesti i postajale bezimena ljepota nečega što je nezaustvljivo raslo i bilo oku nevidljivo, tek srcu spoznatljivo. Ne to nisu bile dobro poznate boje izrasle iz duginog spektra, njih nam je znanost raskrinkala i razbila u valne duljine, to su bile boje posljanja nečeg vanzemaljskog, nečega svijesnosti još nedohvatnog. Osjećala sam metafiziku uma, čudesno naprezanje neurona da urone u tu ljepotu i uzburkaju uspavane leptiriće podsvijesti da njihova svilenkasta krila oplode spoznaju nektarom novog znanja. U dubini moga malog svemira je Artemida sjedinjavala animu i animusa u alkemisko vjenčanje nečeg još nespojivog, nečeg još nedokazljivog. Nađoh se na vratima biblioteke Proustijane i kao u onom davnom snu osjetih titraje misaone energije zgusnute u spavajućim knjigama. Oko mene se ovijala kozmička zmija i uvlačila me u dubinu univerzuma u onu točku prividnog mira, u trenutak kada je iznjedren prvi kristal svevremena. Neka do tog trena nepoznata sila se uvukla u moje čelije i ja osjetih dematerijalizaciju tijela, osjetih pucanje opni i kristalizaciju duše. Nađoh se bestjelesna u energetskom omotaču i shvatih da sam doživjela nestajanje konačnog tijela i postala bezvremena u ovom čudesnom djeliću vremena. Vidjeh svoju dušu u zrcalu svijesti, vidjeh blješteću kuglu koja je lepršala iznad otoka konačnog mira i širila oko sebe neko čudesno, još uvijek bezimeno, svjetlo. Začuh šapate, misaone energije, razumjeh da sam postala ljubav, energija iz koje sam iznjedrena. To je bila nepostojeće postojeća snaga koja drži cijeli univerzum na okupu, opjevana energetska polja koja svojim titrajima postaju sila koja se očituje u bezbroju kristalnih kapljica koje lepršaju svjetlosnom dimenzijom prostor- vrijeme. Bilo nas je na tisuće i bili smo jedno. To čudesno more se talasalo misaono- osjetilno- osjećajnim titrajima prošlih života. Zaustavljeni u trenuku mi zaplesasmo najsuptilniji ples vječnosti. To je ona radosna kupka o kojoj sanjah, to je san iz kojeg se još uvijek nisam uspjela probuditi iako mi se pričinjalo da ne mogu ući u njega. Artemida, moja boginja, moja imaginarna vodičica kvantnim univerzumom, besmrtna čuvarica hrama moje duše me na svojim, inače nevidljivim dlanovima, nježno vraćala u san, na svilenu postelju sretnog trenutka u kojem osjetih zagrljaj duše i tijela, na obroncima jave odsanjah materijalizaciju energije iz koje sam nastala, dematerijalizaciju svijesti, kvantizaciju tijela i povratak u stvarnost.
Slike, Josephine Wall.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen